RTV Teorija i praksa

USPON GOSPODINA DŽONATANA SMITA Ostali noviji pristupi muzici koji predstavljaju dosledno i do кгаја sprovedene zasade minimalne i - uslovno nazvane konceptualne muzike, znače ukidanje ne samo muzike nego i zvuka, potpunu redukciju svih svojstava pa i samog „jednosmernog” trajanja. Od svega ostaju samo relikti gotovo bezvučnog ponašanja tipa fluksus-koncerata, koje je prevashodno vizuelno, ostaje vizuelno čitanje teksta u sebi i muzička grafika čiji je pravi status takođe vizuelan, јег za prepoznatljivije prevođenje znakova u zvuk Logotetisove ili Busotijeve partiture taman su toiiko relevantne koliko i neka Hundertvaserova slika. Makar samo sa stanovišta čujnosti, nemost i šum iz kojeg se ništa ne može razbrati razlog su što ove pojave moraju ostati van demarkacione Unije pristupa relevantnih za radiofonsko, čak i pre nego što se pojam radiofonskog razmotri. U razmatranju radiofonskog prvo treba uočiti neka obeležja radija kao medija i radiofonskog uopšte. Činjenica da se sluša i samo sluša sve što taj medij prenosi, povlači sobom pretpostavku da je po sredi jedna vrsta draži, da se sve dejstvo usredsređuje na jedno čulo. Tako i jeste na ulazu, pri percepiranju. Apercepcija več raspolaže i sa preobražajima slušanih sadržaja u vizuelne, prostorne. kinestetske i, eventualno, diskurzivne. U tom smislu se i može shvatiti da „radio deluje (i) na oko”. Pošto tu prevodljivost može izazvati i ono što se čuje iz nekog drugog izvora, svojstvo koje je izaziva nije bitno medijsko, mada ne znači i da je nepoželjno. Radio „produžuje” samo jedno čulo u prihčno visokoj određenosti te, prema Makluanu, jeste „vruč” medij. Visoka određenost je pračena niskim sudelovanjem publike, tj. dovršavanje poruke je minimalno. lako nije samo radio visoko određeni medij več je to i, recimo, štampana reč, ta određenost može biti svojstvo radija jer je - među medijima koji deluju na sluh - on ima u največoj meri. Može se primetiti da ako je sudelovanje slušaoca nisko, ono je to na bukvalno stvarnosnom i perceptivnom planu; slušalac tu zaista nema uslova da nešto svoje doda u smislu u kojem to čini, na primer, u telefonskom razgovoru. Ipak, na višem doživljajnom nivou, on može imati iluziju učešća ili bar zaokupljenost dovoljno visoku da zameni doslovno učešće. Bilo šta slušano ргеко radija odlazi u nepovrat; što se nije dobro čulo ili shvatilo, ne može se vratiti - bar što se tiče nekog sadašnjeg slušanja i sadašnjeg doživljaja. Neko drugo slušanje drugom

53