RTV Teorija i praksa

Država je vlasnik elektronsldh komunikacionih kanala obično u zemijama koje su najsiromašnije, tako da ni pretplata ni prihodi od EPP usluga ne bi omogućili čak ni povremeni rad ovih kanala. S druge strane, u relativno zemljama država može biti vlasnik i iz ideološMh razloga, to jest, eiektronski mediji su podržavljeni slično kao u zemljama državnog socijalizma pod čijim se uplivom razvijaju neM miadi političM sistemi. Čiiav je niz informaciono-komunikacionih sistema u kojima se elektronsM komunikacioni kanali u celosti finansiraju iz državnog budžeta: Libija, Gvineja, Niger, Ruanda, Somalija, Togo, Kuba i još neke. Treba imati na umu činjenicu da u zemljama sa izuzetno malim brojem pretplatnika posao oko übiranja novca može biti skuplji od sume koja se na taj način übere. Čak i u primerima gde je elektronsMm medijima dozvoijeno da übiraju reklamne prihode i postoji pretpiata, ti izvori prihoda su tako mali da država svojim sredstvima obezbeđuje normallan rad radija i televizije. Tako ona u Iraku obezbeđuje 90% sredsteva, u Indoneziji 84%, u Alžiru 55% itd. U uzorku od 91 zemlje u razvoju koje su ispitali Kac i Vedel, najčešči izvor novca za rad elektronsMh komunikacionih kanala bila je kombinacija državne pomoći, pretplate i reklamnih prihoda (u 68 zemalja).' B Oni navode i, doduše retke slučajeve, da zemlje u razvoju dobijaju'novac od stranih država ili njihovih javnih fondacija da bi finansirale rad svojih elektronsMh medija (Gornja Volta, Avganistan). U sistemu kontrole nad elektronsMm komunikacionim kanalima uticaj države i konkretna rešenja su raznoliM. Dobar broj zemalja, naročito u Africi, direktno je preuzeo model upravljanja koji važi u bivšoj državi - metropoli. Tako od 36 afričMh zemalja samo u 7 slučajeva nema „kopija” modela informaciono-komunikacionog sistema zemlje koja je bila kolonizator. U anglofonskoj Africi ima najviše pokušaja da se osnuju autonomne javne korporacije za elektronsko komuniciranje - po ugledu na model javne službe (Gana, Nigerija, Malavi, Mauricijus itd.). U Aziji se država najčešće javlja kao direktni vlasnik elektronsMh medija, i ponegde, ona dozvoljava da pored njenih kompanija postoje i privatne nadopune' (Indonezija, Filipini, Južna Koreja, Liban, Tajland). U Južnoj Americi najizrazitija je težnja za podražavanjem komercijalnog modela informaciono-komunikacionog sistema po uzoru na SAD, tako da tu pretežu komercijalne radio i TV stanice koje su pod blagom pravnom regulativom države. Procenjuje se da u Južnoj i Centralnoj Americi postoji oko

18 Elihu Katz and George Wedell, Broadcasting in the Third World, Macmillan Preas, London, 1978, str. 50.

98