RTV Teorija i praksa

prihvatljivija rešenja. Da li je pravo na komuniciranje pristup koji možda više obečava? KOMUNIKACIJA I ČOVEKOVE POTREBE Pravo na komunikaciju sadrži dve bitne stvari po kojima se razlikuje od ranijih pristupa i koje bi sada trebalo razmotriti. Prvo, koristi se komunikacija umesto informacije. Drugo, umesto određenih Ijudskih prava koja zahtevaju zaštitu, sada se pojavljuju potrebe koje treba zadovoljiti. Međutim, i komunikacija i potrebe otežavaju rešenje problema. Valja razumeti posledice koje donosi ovakva promena, a takođe moramo biti svesni činjenice da se time samo pridodaju novi i neočekivani problemi več postojećim predmetima rasprava. To možemo zapaziti kada, na primer, pokušamo da dokučimo raspon pravnih posredovanja koja nastaju kod primene koncepta prava na komunikacije. Kada se od ideje o informaciji okrečemo ideji o komunikaciji, automatski uvečavamo raspon mogučih posredovanja, počev od sistema medija do sveobuhvatnosti Ijudskog opštenja, uključujuči tu i područje koje za sada, do izvesnog stepena, reguliše krivični zakon. Kada „prirodna prava čoveka” zamenimo čovekovim potrebama, neophodno je utvrditi šta se pod tim podrazumeva, a potom i koje se to potrebe zadovoljavaju komunikacijama. Najzad, moramo stvoriti kriterije koji če utvrđivati u kom to slučaju potrebe pojedinca nisu zadovoljene, kao i mehanizme pravne zaštite u cilju zadovoljenja potreba komunikacije. Pod pojmom Ijudske komunikacije podrazumevamo široki spektar razmene informacija različitog sadržaja, uključujući

103