RTV Teorija i praksa

9 Philip Hlliott, op. cit., str. 118, 12-13.

opstanka. Ono što važi za osnovne potrebe, obično ne važi za rastuće potrebe koje su povezane sa komunikacij om ideja i uključuju masovne komunikacije uopšte. Isto tako, treba zapamtiti da rastuće potrebe nisu fiziološki proizvodi pojedinaca, več posledica uticaja društva preko sistema obrazovanja i ostalih vidova međuljudskih upliva. Eliot je u glavnim crtama sažeo ovu razliku: „Potrebe se zasnivaju na ideji nedostatka motivacije, ali kako je Maslov istakao ovo postaje prihvatljivo tek kada se primeni na osnovne ili nepotpune potrebe, tj. u slučajevima kada nedostatak satisfakcije prouzrokuje fiziološke posledice. Maslov suprotstavlja ove potrebe rastućim potrebama zdravih Ijudi koje ih nagone da se potvrđuju (definisano kao stalni rad na iskoriščavanju potencijalnih kapaciteta i talenta), kao ispunjenje zadatka... kao potpunije saznanje, kao pjihvatanje sopstvene prave prirode, kao večita težnja ka jedinstvu... unutar ličnosti). Ako već govorimo o potrebama koje su u vezi sa koriščenjem medija, onda postaje jasno da se radi o rastućim potrebama a ne o smanjenim potrebama, da su one stečene a ne urođene, da se korišćenje medija temelji na motivaciji porasta a ne na smanjivanju. Ali stečene potrebe su proizvod društvenog iskustva. U tom slučaju bi se korišćenje medija moglo objasniti kao deo pozitivnog procesa samorazvitka koji se odvija u nizu društvenih situacija.” 9 Sledeći predmet rasprave odnosi se na pojam društvenih potreba i njihovu raspodelu na one koje su neophodne pojedincima kao i na one koje su potrebne za održavanje društvene ravnoteže. Neki autori smatraju da među njima nema nikakve razlike, što znači da su društvene potrebe, u stvari, potrebe pojedinaca koje oni onda medusobno dele. Ovakvo

108