RTV Teorija i praksa

Zatim, Opšta deklaracija Ujedinjenih nacija 0 pravima čoveka, koja se često navodi u diskusiji, proklamuje slobodu informacija kao osnovno Ijudsko pravo. Generalna skupština Ujedinjenih nacija tretira ovu deklaraciju kao: „zajedničko merilo dostignuča za sve narode i narodnosti koji če se, imajući stalno na umu ovu Deklaraciju svi do jednog, zajedno sa organima društva boriti do kraja da učenjem i obrazovanjem unaprede ugled ovih prava i sloboda i da progresivnim nacionalnim i međunarodnim merama obezbede univerzalno i efikasno pridržavanje i priznavanje tih prava, kako među narodima zemalja članica tako i među narodima koji su pod njihovom jurisdikcijom.” l3 1 dok se kod rezolucija koje su predložene Ligi naroda, očituje napor za uspostavljanje pravnih formi međunarodne politike kojih bi se pridržavale i države i profesionalne novinarske organizacije, tekst Opšte deklaracije o pravima čoveka često se smatra programom za neposredno nacionalno zakonodavstvo. Da li je ovakvo tumačenje ispravno? Postoje sumnje. }er, iz onog što je već navedeno ne vidimo stvarne razlike između onog što predlažu Ujedinjene nacije i Liga naroda. U oba slučaja neophodna je međunarodna saradnja bazirana na ovim smernicama, sve dok nacionalno zakonodavstvo ne nađe svoju efikasnu primenu. Druga dilema: Istorijska Ono što sada činimo na planu toka informacija među Ijudima i narodima, zaista je za žaljenje. Period između aktivnosti Lige naroda i Opšte deklaracije o pravima čoveka, bio je period neprijateljske ratne propagande u odnosima zaraćenih zemalja.

13 Opšta deklaracija o pravima čoveka, (The Universal Dedaration o£ Human Rights), „Godišnjak Ujedinjenih Nacija”, (Yearbook of the United Nations) 1947-1948.

113