RTV Teorija i praksa

samom početku uporedio televiziju sa pornografijom. I mada je intonirajući ta svoja razmišljSffjja napravio jedno šokantno poređenje, on to poređenje razvija veoma dobro i veoma übedljivo. Ja bih; ipak, rekao da se njegova razmišljanja, na kraju krajeva, mogu svesti na neke osnovne uporišne tačke Platonove filozofije. To može da zvuči malo paradoksalno, ali otprilike to je ovako, uz moju intimnu ogradu. Po Kaleziču televizija na danalnjem stepenu razvoja daje samo krhotine stvarnosti. Kalezič je to pokušao sasvim da vizuelizuje; jedna stvarna slika, posle svih manipulacija, slika objektivne stvarnosti kad dospe na kraju do gledaoca samo je jedna krhotina ogledala. To se na kraju knjige može ilustrovano videti. Kaiezič tvrdi da danas televizija daje krhotine stvarnosti te je, u stvari, za razliku od drugih medija, drugih mogučnosti Ijudskog iskaza, nemočna da iskaže totalitet stvarnosti koja nas okružuje, kao i totalitet Ijudskog biča. Ako bismo sada Platonov svetideja samo logički pomerili za jednu stepenicu niže i uslovno prihvatili svet koji nas okružuje, tu neposrednu stvarnost, kao pravu i apsolutnu stvarnost - to bi bilo ono što nam televizija nudi kao predmet našeg saznanja. No televizija, po Kaleziču, a to je mišljenje i meni blisko, po sili svog medija i logički i etnološki i etički, ne može nikako da d& punu istinu. Osnovna teza Kalezičeve knjige je da televizija ne daje punu istinu ma koliko joj to bio ideal, a ideal televizije je, u stvari, direktan prenos, dakle, omogučavanje gledaocu da u svakom trenutku i na svakom mestu bude u svakom drugom trenutku i na svakom drugom mestu, i da bude, u'stvari, uvek u centru, u središtu zbivanja. Kalezič, poput Platona, da napravim jedno veoma komplimentno poređenje, tvrdi da televizija, iako nudi sliku sličnu stvarnosti, ne daje jednakost, mada joj je to ideal, te nikada ne može da bude puna stvarnost I samim tim što ona nije puna stvarnost, ona je i logički i ontološki i etički, vrlo relativna, vrlo labilna, vrlo usmerljiva, pa i vrlo manipulativna. Jer, stvarnost je celovitost Stvarnost je na neki način nepovrediva, ne možete je razbiti, a televizija sve.to čini. Televizija može da jedan događaj razbije u hiljadu slika, u hiljadu ogledala. I utoliko je ona predmet Kalezićeve kritike. U stvari u samoj toj kritici oseća se izvesna nostalgija za tom istinom, izvestan žal, žal zbog nemogućnosti da se postigne istina, i zbogsvih okolnosti koje televiziju čine manipulativnom.

204