RTV Teorija i praksa

(Barry Brickin) objašnjava time što roditelji svoje emocionalne reakcije pripisuju deci. U uzrastu do 7 godina maiišani imaju drugačiji koncept smrti: za njih je ona reverzibilan proces, a tako je prikazana i na televiziji, naročito u crtanim filmovima. Markovič objašnjava poimanje smrti kod nešto starije dece tako što deca ne misle da treba nadživeti druge osobe, Smrt sama po sebi za njih nije važna, postaje važna tek kad se tiče nekog kome bi mogla naneti bol U smrti kako je prikazana na televiziji nema ništa što bi povredilo dečju psihu, zaključuje autor. Deci ne freba da zatvaramo oči pred prizorima smrti na ekranima, preporučuje. Ono što treba da radimo je da im pomognemo da shvate vrednosti života. Autor zatim razmatra dečji program na američkoj televiziji. Osnovna greška koja se često pravi, prema njemu je tretiranje dece kao auditorija odraslih u deminutivu. Autor, međutim, prilično naivno, rešenje nalazi u postojanju stručnjaka za dečji razvoj u TV kućama koji će se zalagati za poštovanje specifičnosti dece i odgovaraće nekom na vrhu ko če se zalagati ne za komercijalan, već za dobar dečji program, On je intervjuisao i rukovodioce dečjih programa u tri velike TV kompanije. Pitanja su se odnosila na vrednosti koje televizija nudi deci, na efekte crtanih filmova, na moguće poboljšanje kvaliteta dečjeg programa i sL Intervjuisani su ugiavnom branili kompaniju i tadašnje stanje dečjeg programa. Dečji program američke televizije, kao i program za odrasle, je komercijak.n. Pisac se kritički osvrće na praksu plasiranja propagandnih poruka u dečjim programima. Kritikuje umetanje reklama u tok radnje emisije tako da je teško razlikovati gde prestaje događaj, a gde počinje reklama. To je po rečiraa autora, nepoštena manipulacija dečjom psihom, jer ona još nisu u stanju da razlikuju fantaziju od realnosti. Televizija nudi ogromnu koUčinu informacija i deca nenamerno usvajaju mnoge od njih. Međutim, i po ovom

pitanju postoje suprotna mišljenja prema kojima televizija ne uči dete, već ga čini intelektualno pasivnim. Bruno Betelhajm smatra da „teievizija drži našu imaginaciju, ali je ne osiobađa”. Autor opširno razmatra ovo pitanje i smatra da problem ne postoji: mirno sedenje dece pred TV ekranima nije nikakav dokaz za intelektualnu pasivnost Posebno mesto, kao što je uostalom najčešći slučaj u razmatranju problematike uticaja televizije, zauzima pitanje prikazivanja nasilja na televiziji. Autor zastupa gledište: agresivnost je đeo čovekove prirode, potiskivanje agresivnih nagona kod dece dovodi do nakupljanja agresije koja se u određenim situacijama može ispoljiti. Pošto je nasilje deo čovekove biti onda moramo da naučimo da sa njime živimo i da ga kontrolišemo. Kako je agresivnost nagonske, a ne logičke prirode i rezultati eksperimentalnih istraživanja se moraju uzeti sa rezervom jer su eksperimentatori skloni logičkim zaključcima. Kritičari televizije kao potvrdu svojih stavova navode laboratorijske eksperimente ko'i navodno potvrđuju negativan uticaj 1 V nasilja. Autor smatra da te interpretacije treba da primamo sa rezervom, prvo jer je eksperimentalna situacija krajnje veštačka i drugo jer su koncepti agresije veoma neuobičajeni (jačina elektro-šokova, ponašanje prema igračkama i sL). Autor ne navodi rezultate terenskih eksperimentalnih istraživanja koji govore protiv prikazivanja nasilja na televiziji, ali ističe da niko od psihologa i psihijatara sa kojima je razgovarao nije pronašao ni jedan siučaj psihičke traume izazvan direktnim uticajem nasilja sa televizije. Poglavlje o nasilju završava zaključkom da prikazivanje nasiija na televiziji nije štetno i potkrepljuje ga mišljenjima stručnjaka koji zastupaju teoriju katarze. Autor kaže da decu treba da učimo da je nasilje deo realnosti, a tome može da doprinese i prikazivanje nasilja na televiziji.

241