RTV Teorija i praksa

televizija saradnju s piscima ne svodi isključivo na adaptaciju več objavljenih knjiga i da sve više traži rukopise podešene vlastitim izražajnim sredstvima istodobno su i razlozi svjesnim naporima da se prevaziđe autonomizam omogućen užom specijalizacijom kritičara i podjelom rada pretežno prema medijima. Iskustva stečena praksom Radio-Beograda, čiji Treći program izdaje svoj zapaženi časopis, upučuje na zaključak da bi bilo korisno ako bi i televizija sličnim načinom omogućila uvid u književne radove koji su dostupni isključivo preko malog ekrana (kao što je npr. publikovala ediciju TV drama). Koristilo bi to i piscima i svim zainteresovanim da, srazmjerno svom interesovanju, spremnosti i sposobnostima, iskažu vlastita viđenja književne vrijednosti i da se aktivno uključe u proces vrednovanja rezultata spisateljskog stvaralaštva. Time se, dakako, ne razrješavaju svi problemi stanovite dezintegracije sistema vrednovanja koja je uslovljena i onim što smo ovdje nazvali specijalizacijom kritičara prema medijima. Podjela rada među kritičarima uslovljena je specifičnostima medija koji zahtijevaju i posebna tehnička i druga znanja i ovladavanje izražajnim mogućnostima medija. Televizija se kod nas, naročito u prvoj deceniji svog djelovanja, izdašno koristila iskustvima stečenim u drugim vidovima novinarstva, Zatim je prenosila filmove, pozorišne predstave i druge umjetničke i kulturne priredbe. Razvijajući se razvijala je i vlastitu proizvodnju u kojoj su se sve intenzivnije ispoljavale specifičnosti TV izraza. Übrzo je televizija uvjerila gledaoce da književno djelo drugačije djeluje u njenoj seriji nego u filmu. Drama za televiziju pisana i izvedena njenim izražajnim sredstvima razlikuje se od drame prikazane u pozorištu. Stoga štampa ne ostaje na informisanju o programu, nego osvrtima na emisije posreduje između televizije i svojih čitalaca. Svaki vid novinske kritike, prema tome i prikazi televizijskih emisija, pokazao je razloge svog postojanja koji su i dovoljni da se među kritičarima izvrši podjela rada koja omogućava neophodnu specijalizaciju. Ali osamostaljivanje sredstava putem kojih književnost i druge umjetnosti dopiru do publike veća je nego što to zahtijevaju same te umjetnosti. Svako sredstvo komuniciranja između pisca i publike unosi i specifičnosti vlastitog izražavanja. Ali ni jedno od njih ne uspijeva u svojoj kulturnoj i umjetničkoj misiji ako devalvira literarnu vrijednost pisane riječi koju prenosi. Kritički slijed svakog od tih sredstava sebe opravdava upravo slijedeći efekte posredovane književne vrijednosti. U tome se i nalazi ono što povezuje kritičare. Za pisca je važno kakav će dojam o njegovom djelu steći ne samo čitalac nego i gledalac i slušalac.

58