RTV Teorija i praksa

koji su sa televizijom u stalnom radnom odnosu - zasnivala pretežno na ugovorenom odnosu. Televizija je ugovorom obavezivala pisca na određenu saradnju i sebe da isplati ugovorenu novčanu naknadu čiju je visinu najčešče sama i određivala i, naravno, da poštuje autorska prava. Izbor pisaca je češće sama vršila i to ređe putem konkursa. Do saradnje je dolazilo i na inicijativu pisca i to pretežno pojedinaca a ne i organizacije književnika. Neprihvatanje svih tih inicijativa često je bivalo povod nekim kritičarima da javno ukažu na pojave privatizacije, odabiranja saradnika po afinitetima pisaca koji su u stalnom radnom odnosu sa televizijom. Kritičari su iscrpnije opisivali te i slične negativne pojave nego što su analizirali do koje mjere se one reprodukuju iz položaja televizije i njime omogučenog najamnog karaktera odnosa uspostavljenih ugovorom. Do usvajanja principa o slobodnoj razmjeni rada i pisci su, kao i ostali umjetnici i kulturni radnici, ugovarajuči svoj honorarni rad, sa televizijom sklapali kupoprodajni ugovor. Kupac je po pravilu jača stranka kojoj se honorarni saradnici, dakle i pisci, moraju prilagođavati. Naročito ako nisu oni čiju je saradnju televizija tražila. Interes autora je zaštićen Zakonom o autorskom pravu i drugim zakonima kojima se reguliše takav vid saradnje i u toj i u drugim djelatnostima. Međutim ima pisaca nezadovoljnih odnosom televizije i prema književnosti i prema književnicima. Ljudima sa televizije se prigovara da su nekim autorima ustupili i kamere i mikrofone dok drugih nema na malim ekranima. Da su omogućili pojedincima koji su nagomilali i uredničke i druge dužnosti da prošire moč svog uticaja nesrazmjerno vrijednosti svog literarnog opusa. Prigovara se da ne vode računa o negativnim posljedicama učestalog pojavljivanja na malom ekranu. Skala nezadovoljstava se kreče od umjesnih kritika do difamiranja prvenstveno svojih kolega koji su u stainom radnom odnosu sa televizijom a zatim i ostalih urednika i rukovodilaca i do širenja nevjerice u efikasnost organizovanih oblika društvenog uticaja na televiziju kao medij preko kojeg se obavlja djelatnost kojoj društvo pridaje poseban značaj. Omalovažava se napor televizije da informiše o piscima i njihovim djelima, da književna djela prilagodi svojim mogučnostima posredovanja, da izvodi drame, omogući pjesnidma da i pred kamerama kazuju svoje pjesme. I činjenica je da je to dovelo do razuđene saradnje koju su pisci i prihvatili i podržali. Da li bi učinak televizije za našu književnosti pisce, a time i za valjanost svojih emisija, bio veči da je više domačih djela posredovano malim ekranom i da se veći broj pisaca isprobao i u pisanju za nju, da se u prikazivanju knjiga manje

64