RTV Teorija i praksa

ni sa Makluanovim odvajanjem medija i pretpostavljanjem poruci odnosno informaciji, jer bi to vodilo umanjivanju čovjeka u korist nekog apstraktnog supersistema koji prije i više tvori čovjeka, nego što je čovjek njegov tvorac. S te makluanovske pozicije je i L.A. Vajt (L.A.White) podređivao čovjeka sustavu kulture kad je tvrdio da čovjek nije tvorac nego posljedica kulture; „pojedinac je samo katalitički činilac koji omogučava kultumi proces i sredstvo kojim se kultumi proces izražava”. 27 Osnovni tvorac svega, pa tako i informacija jest čovjek. Čovjek se u svom radnom i stvaralačkom procesu udmžuje s dragim Ijudima, jer sam ne može postiči sve što želi. Iz te potrebe za suradnjom, a u svrhu osiguravanja daljeg osobnog rasta, nastaje komunikacija kao sveopči proces izmjene iskustava. U procesu komuniciranja čovjek predaje dragom čovjeku spoznaje i svoje kreativne zahvate do kojih je došao u obliku informacija Međutim, kako informacije ne mogu same po sebi priječi iz glave autora u glavu dragih komunicirajućih subjekata, nužno se javila potreba za kreiranjem medijskog sustava pomoću koga se taj proces komuniciranja može uspješno obaviti. Tako je čovjek došao i do pojma medija kao sredstva za prijenos informacija. I ne samo došao, nego je tijekom cijele svoje povijesti uporedo s razvijanjem spoznaja i otkriča (uvečavanjem informacija) razvijao i medije kako bi što uspješnije mogao izmjenjivati svoja iskustva s dragim Ijudima u sadalnjosti i prošlosti. Medij prema tome nije obično sredstvo, nego jedinstvo informacije i sredstva. Zahvaljujuči mediju, informacija dobiva svoju upotrebnu vrijednost, tj. postaje čujna i vidljiva, tj. prepoznatljiva mnogim sudionicima u procesu komuniciranja. Tko ne vodi računa o tim činjenicama, taj smanjuje i mogućnost epohalnog komuniciranja. U tome ima pravo M. Makluan kad kaže da je „medij poraka”, ali on nema pravo kad pri tome zanemaraje sadržaj, samu struktura porake, informacije. Sam medij bez porake bi bio slijep, i on bi mogao prenositi samo šumove. Svojim radom i stvaralaštvom čovjek unosi u medij smisao i tako od neselektivnog sredstva stvara selektivni i osmišljeni medij za prijenos Ijudskih poraka. Ne vodeći računa 0 svemu tome danas mnogi komunikatori, zbog neznanja ili zbog osobnog voluntarizma, umanjuju djelotvomost svoje porake ili je posve anuliraju kađ nastoje zanemariti specifičnosti 1 zakonitosti samog medija. Da bismo ovu tezu ilustrirali. bit će dovoljno da navedemo jedan primjer koji je čest u televizijskom

17 L-A- Vajt, Nauka o kulturi, „Kultura”, Beograd, 1970, rtr. 169.

26