RTV Teorija i praksa

(Razmeštaj kamera, neposredan izbor detalja, direktna montaža kadrova koje nude tri ili četiri kamere, kompozicija celine, komentar itd.) U direktnom televizijskom snimanju Eko otkriva i izvestan umetnički stav, izvesnu estetičku potencijalnost, povezane sa mogučnošću da izoluju iskustvo na način koji najviše zadovoljava. Za reditelja direktnog prenosa Eko kaže da mora u izvesnom smislu da izmisli događaj u istom trenutku u kome se on stvarno dešava, pa tako njegov stvaralački stav ima nesumnjivo novi kvalitet koji se može definisati kao najosobenija kongenijalnost s događajima, kao oblik hipersenzibiliteta, intuitivnosti, što mu dozvoljava da „raste zajedno sa događajem, da se događa sa događajem, da trenutno zna da individualizuje događaj koji se jednom zbio i da ga osvetli pre nego što prođe”. l Suočavanje sa životom jeste suština nove estetike izvedene iz autentičnog televizijskog jezika, pri čemu cilj približavanja toj stvarnosti nije puka namera da se objektivni svet verno mehanički oponaša več da se preko čulne sličnosti sa stvarnošču zahvati njena suština. Kao ilustracija, vrlo su indikativne uloge medija u Čileu za vreme vlade Narodnog fronta. Ono što je „medijski” učinjeno pred izbore u jesen 1973 (kada se broj glasova za Narodni front popeo na 43%) teško bi se moglo nazvati pukom informacijskom sadržinom - to je upravo bio napor da se događaj „individualizuje i osvetli рге nego što prođe”. Neposrednost koja se u televizijskim programima postiže kroz nekoliko slojeva: jezički, estetički, individualni, temeljni je uslov za uspešnu dokumentarnu kao i igranu strukturu, posebno kada je u pitanju savremena tematika. I dok je u informativno-dokumentarnim programima neposrednost sve ozbiljnije integrisana, igrane strukture još tragaju za sopstvenim izrazom. Zapažen rezultat postiže se tzv. dokumentarnim dramama i serijama čiji je put rekonstruisanja realnog puta bekstva od evidentne laži. Morfologija televizijske umetničke laži jeste morfologija artificijelnosti preuzete iz pozorišta i filma. To se naročito očituje na temama iz savremenog života. Televizija je praktično suočena s problemom prirode sopstvenog medija koja se otima ideji da postane umetnost u klasičnom smislu tog pojma. Televizijska dramaturgija bliža je razuđenosti života, nego zatvorenoj strukturi drame. Istovremeno, ta je razuđenost snažnija u dokumentu nego u nadgradnji. Dakle, unutar sopstvenog medija televizija je prinuđena da „umetničim” sadržajima oponaša informativno-dokumentarne; da se primakne stvarnosti bez velikih, unapred smišljenih ideja, bez

1 Umberto Eko, Otvorena struktura.

123