RTV Teorija i praksa

konstrukcije i Umetnosti. Medijska otvorenost zahteva opipljivu i prepoznatljivu stvarnost što u igranim programima podrazumeva izuzetnu pedantnost egzekucije i veliko bogatstvo detalja gde ne sme biti ispuštena doslovna nijedna jedina sitnica. Najuspešnije drame i serije deluju, stoga, kao intimni isečci iz života. One nisu koncipirane prema zakonomernostima narativnih, dramskih medija, već su pisane jezikom preslikanog spoljnjeg sveta koji je, istovremeno, unutarnji svet gledalaca. No, one su ipak svojevrstan, ma i uspešan hibrid. Da bi se postigla autentičnost televizijskog umetničkog kazivanja mora se učiniti još napor više: mora se doseči puna medijska neponovljivost U ovom kontekstu uputno je setiti se reči Džina Jangblada: „Ако televizija zaista treba da bude posrednik za slike stvarnosti, onda se ceo aparat u potpunosti mora smatrati umetničkim materijalom; jedino ako imanentnost medija ostane sačuvana, publika će moči pozitivno da saučestvuje u njegovoj sadržini; umetnost bi se s pravom opet mogla nazvati komunikativnom ako se više ne bi shvatala kao konkretan simbol više stvarnosti, več kao suština novog elektronskog medija”. 2 Deficitarnost u igranim programima sa savremenom tematikom posledica je dobrim delom več sagledanih promašaja artificijelnih televizijskih ostvarenja u kojima su korišćeni principi jezika, estetike i individualiziranja strani novom mediju. No, priznati poraz znači več mnogo! Kreativni pristup televiziji osvaja se когак po korak. Tome doprinose i nova istraživanja video-umetnika koja potvrđuju da „mozaik makluanskih aforizama” nameče i istraživanja estetskih potencijala, a rezultira pojavom autentične video-umetnosti koja bez televizije ne postoji. Videoteke Geri Šuma u Nemačkoj, Vilabi Šara u SAD i Đakarija u Italiji ozbiljni su svedoci da se neposredna stvarnost može prevesti u značenjsku neobičnost Poduhvatanjem stvarnosti da bismo je rasklopili a potom ponovo sklopili realizuje se jedan prostor - između - koji postaje medijska smislenost proizišla iz jezika. I zato razgraničavanje narativnog ili literarnog od audiovizuelnog jezika zahteva stalno insistiranje. Neopterečenost literarnim konvencijama izvanredan je preduslov za puno poimanje jezika masovnih medija. Jer, projiciranje sadržine u jedan autentično shvačen jezički sistem postaje, tako, jednostavniji problem. Nijedna umetnost ne trpi prevođenje u drugi medij. Isidora Dankan je imala običaj da kaže: „Kada bih zaista mogla da

1 Džin Jangblad, Televizija kao kteativni medij.

124