RTV Teorija i praksa

trenutne poze zvezde iz sveta filma), u stvari ima dublju logiku. A ta logika nije u raskoraku sa etikom kako na prvi pogled izgleda. Godar je govorio o potrebi vizuelnog utiska „lepog leša”, biča besmisleno i bezrazložno otrgnutog od života. Još Aristotel u Ars poetica govori o estetskom utisku naslikanog leša, za razliku od utiska koji imamo kad vidimo pravog mrtvaca, što stvara osečanje odvratnosti i gađenja. Milioni gledalaca videli bi u kadru kakav je Godar želeo da snimi samo ono što bi i trebalo da vide: protest, antiratnu poruku, Ijudski krik protiv besmislenog übijanja, a njegova antimilitaristička poruka ne bi, sasvim sigurno, daleko otišla. Doduše - kada več ovako razmišljamo - moramo se podsetiti onog, ne tako davnog primera jednog italijanskog dokumentariste. Taj Italijan je u ratu Nigerije sa secesionističkom Bijafrom, da bi došao do snimljenih leševa, jednostavno zamolio vojnike jedne strane da postreljaju - valjda za neku novčanu naknadu - uhvaćene zarobljenike iz protivničkog tabora. Da bi se došlo do ekskluzivnih, dokumentarnih snimaka, primenjena je nacistička logika; Ijudski životi su vredeli samo da posluže kao ilustracija „odmazde” i strahotne nehumanosti rata. Dokumentaristi je, kasnije, suđeno kao podstrekaču i saučesniku u übistvu. On je to de facto i bio. Zbog čega sve ovo iznosimo? Zbog toga što su nam pitanja o etičnosti samog našeg rada na ovom poslu često padala na um, Doživeli smo, prilikom snimanja drame u Crnoj Gori, da više puta prekinemo čoveka koji na ruševinama svoje kuće govori kako je cela njegova porodica izginula. To i nije toliko neobično. To je bio deo našeg posla. Ali neobično je to što smo ga prekidali rečima; „Sjajno!” i „Odlično!”. Na sav naš užas, te naše reči smo kasnije našli na traci, dok smo je preslušavali u studiju. Čovek je pričao o svojoj tragediji, a naše oduševljenje odnosilo se na činjenicu da je priča veoma dobra, u duhu onoga što nam je bilo neophodno za dramu. Priča je imala izvanredne detalje. Prekidajući oduševljenim rečima ovu priču, kao da smo zaboravljali pred kakvom patnjom stojimo i kakav je Ijudski bol u tom čoveku. Doduše, da bismo bili pravedni prema sebi kažimo i to da je traka malo kasnije zabeležila i naše suze. Ali stoji činjenica da smo u jednom trenutku zaboravili ovog čoveka, slušajući njegovu priču samo kao deo jedne umetničke celine. No, več pripovedamo o događajima preko puta, Krenimo redom.

137