RTV Teorija i praksa

126

Andričeve Gospođice ili dramske emisije dokumentarnog tipa Ustuknite anatemnici u nepodobnim prostorijama hotela „Metropol” u Ohridu i slušanje istih emisija u Sava-centru' u Beogradu, do te mere je različito u kvalitetu da samo potvrđuje opravdanost zahteva da se sledeča smotra radija održi u znatno boljim prostornim i tehničkim uslovima. Istini za volju, u Sava-centru ove emisije su mogle da se slušaju u stereofonskoj tehnici koristeči slušalice hi-fi kvaliteta reprodukcije zvuka. Uostalom, zar i u narednim festivalima radija, ukoliko se više pažnje posveti raiofonskom izrazu, ne bi bar žiri mogao da sluša emisije uz koriščenje slušalica? Zar savremeni radio može da se ogluši o sve izraženije zahteve publike, koja je danas selektivnija nego juče, a sutra če tražiti i više nego danas, da valja pokloniti pažnju ne samo sadržaju, več i načinu kako se on saopštava najširoj javnosti? Uopšte uzev, da li ukusi publike, da li njeni zahtevi i preferencije bivaju bar delimično ugrađeni u ovakve manifestacije? Kako se vrši izbor emisija za takmičarski, a kako za manifestacioni deo festivala? IZBOR EMISIJA ZA SMOTRU Razume se da je jasno da stručni i odgovorni Ijudi iz radio-stanica ulažu znatne napore u odabiranju emisija koje če predstavljati jednogodišnji rad čitavog tima autora i drugih saradnika u jednoj jugoslovenskoj smotri kakva je bila ohridska. Ipak ostaje pitanje za razmišljanje: da li je trebalo pružiti šansu i slušaocima da i njihov ukus i sud dođu do izražaja. Bilo bi veoma interesantno kada bi se u konkurenciji istih žanrova pojavile emisije koje biraju radio-stanice i one koje odaberu slušaoci. Taj sud javnosti koji poprima obeležja i snagu javnog mnenja, morao bi da nađe svoje mesto i pri odabiranju emisija za smotre. Jer i prema priznanju Šon Mekbrajda (Sean Mcßride), predsednika Međunarodne komisije za komunikologiju, javno mnenje je „nova dimenzija informacija i komunikacija s kojom nikada ranije nismo bili suočeni” (prema pisanju „Politike” od 15. oktobra 1980. god.). Budući da su u Jugoslaviji društveni uticaj i otvorenost medija već stekli tradiciju čija se iskustva mere dugim nizom godina, selekcija publike za naredne festivale bila bi ne samo korak napred ka daljoj demokratizadji medija več i omogućavanje programskim stvaraocima, i ne samo njima, da upoređivanjem odabranih emisija utvrde razliku, ukoliko postoji, a mislim da je ona osetna, između vrednovanja slušalaca i programskih stvaralaca. Ovakav dvostruki izbor emisija za smotru ne bi toliko doprineo demokratizaciji medija (ona se sada pre svega