RTV Teorija i praksa

144

mzigranog preloina u raznovide slovne blokove. Zapanjen skoro, prepoznajem rečenice iz Andrićeve Gospođice, ali nekako ispreturane, istumbane kao da je neko namerno želeo da mi omete čitanje. Jeste isto tkivo, ali sečeno drukčije, kao da je anatom, iz nekih nepoznatih razloga, sve poprečno istranširao. Za čitanje nije - a šta je onda to što ima sva spoljna obeležja knjige. Odgovor je došao sam po sebi. To je grafički otisak radiofonskog dela, nalik na ono što ću čuti tek koliko trag stopala liči na živo stopalo. Bio je to prevod akustičkog fenomena u grafički izraz. Zapravo prevod sa prevoda. Jer onda mi je sinulo: Tatić i Andrič su dva jezika, dva različita sistema saopštavnja, dva odvojena medija. Sa istom životnom i umetničkom sađržinom. Debisi je muzikom oblikovso iste pejzaže i atmosferu koje i „prijatelji Manea” bojom; i on i oni prema impresijama iz prirode. Parslelizmi sistema postoje. Vide li se oni u simultanom doživljavanju Andrićevog i Tatićevog medija? Bili su mi jasni t paralelizmi, kao što istovetnost smisla postoji u raznozvučmm rečima istog značenja a različitih jezika. Učinilo mi s malo truda, a malo više igrivosti može da se načini rečmk Andrić-Tatič. Ne, razume se, za svaki postupak, ali za mnoge od njih. I evo, igre radi jedna stranica toga rečnika. Ono što je pejzaž kod Andriča, opis, to je zvukovna asocijadja kod Tatiča. Opis fizičkog lika, a opisi likova su kod Andriča bitan deo karakterizscije ličnosti, to je kod Tatića ili govor komentatora, ili zapažanje drugih lica o toj ličnosti. Andrič često govori u ime svoje ličnosti. Tatič to koristi da napravi monolog ili dijslog. Unutrašnji monolog kod Andrića, a ima ih u Gospođici podcsta, Tatič prevodi na simuitoni govor. Sukob ličnosti kod Andrića Tatič rešava preklapanjem glasova. Potenciranu dramatičnost koju Andrič postiže posebmm tonslitetom i ritmom rečenica, Tatič rešava preklapanjem glasova i zvukova, nsglašenim akustičkim efektima. Ono što je kod Andriča atmosfera, siika vremena, istorijski podtekst, Tatič izražava nešto grublje, citiranjem dokumenata, kojih u Andrićevoj Gospođici istina nema, ali koji su bih Andričeva istorijska dokumentacija - obojica, dakle, idu na iste izvore. Svaki rečnik ima i internacionalne reči. Tako i Tatić nalazi