RTV Teorija i praksa

(škoia, igra, čitanje, bioskop, pozorište...), smanjenju neophodnog odmora (spavanja), i socijalnih kontakata (i u porodici i van porodice - sa vršniacima) - veoma mnogo je pominjan i istraživan uticaj nasilja na televiziji na decu-gledaoce. Mada je taj odnos tretiran i kao pozitivan - kao način oslobađanja dece od viška agresivnosti (teorija neutralizacije ili katarze) 1 2, preovladala su stanovišta (zasnovana i na nizu istraživanja) da nasilje na televiziji utiče negativno na decu, podstiče ih na agresiju, poučava ih agresivnom ponašanju i povečava postojeću sklonost ka nasilju (A.Bandura, F.Vertam, L.Berković, E.Makobi, Dž. Haloran). Televizija je u životu dece svakako veoma prisutan činilac. Ali, niti treba tu prisutnost potcenjivati niti precenjivati l3 . Televizija je samo jedan od činilaca koji utiču na razvoj dece, jedan od faktora socijalizacije. Ona, dakle, nikada ne deluje sama u i nikada van određenog društvenog konteksta, Stoga se reiativni uticaj televizije na decu, kao pokretača socijalizacije, razlikuje od društva do društva, od društvene grupe do društvene grupe, od vremena do vremena, i od deteta do deteta. Televizija u jugoslovenskom jdruštvu, kao deo informativno-komunikacionog sistema, društvenog komuniciranja, sasvim se razlikuje od komercijalnih televizija američkog bpa, Programi televizije zasnivaju se na osnovnim vrednostiina socijalističkog samoupravnog društva i zadatak im je da te vrednosti razvijaju, afirmišu i podstiću, delujuči u saglasnosti sa društvenim interesima. Što se tiče opšteg odnosa televizije, televizijskog programa, i mladih, ciij je ~da se televizijskim i radio-programom u ceiini, a i posebno tzv. dečjim TV i radio-emisijama, doprinosi razvoju svestrane, stvaralačke iičnosti mladog naraštaja”.’s xo, rneđutim, ne

12 Po ovoj tcoriii gledanje agresivnih scena „dovodi do redukcije agresivnih poriva kod gleđaiaca, (...) deca se na bezopasan način oslobađaju osećanja nepnjateljstva gledajući televiz.'jske programe o nasilju i (...) takvi programi obavijaju neophodnu društvenu funkciju tako što se predstavljaju miadima kao bezopasni odušak za latentno neprijatelist.vo, omogučavajući im da üblaže svoiu potisnutu agresiju" 1978 ' T,<leViZiia 1 n* s * l ' 6 ’ ” Trcći P ro S r& ni Radio-Beograda", leto

j ~Ne inožc se reći da televizija ima negativan uticaj na decu, niti, pak, da Ce ona postići čuda u njihovom odgoju; jer značaj i smer njenog dejstva podložni su mnogim činiocima, a pre svega, kulturnim uzorima sredine. Jadviga Komoroska. Televizija u iivotu dece, „Treći program RB", ieto 1978, br. 38, str. 720.

1,4 „Televizija oduzima znatan deo đečjeg vremena (...) utiče na različite aspekte njegove socijalne iičnosti, ali (...) ona pri tom nikada ne deluje saraa, Ona u stvari pojačava tendencije koje stvara neposredna okolina detcta, Cinjenica posmatranja televizijskog programa hna, dakle, brojne psihosocijalne konsekvence koje se odnose na različite aspekte života deteta, ali koje ih, uprkos svemu rečenom, nc pogađaju odviše duboko.” Jadviga Koraorska, citirano delo, str. 719,

15 Iz Uvodnog izlaganja Marije Todorović, člana Izvršnog komiteta Predsedništva CK SKS, na savetovanju „Deca i programi radija i televizije”, Beograd, decembar 1977.

81