RTV Teorija i praksa

procesa (stvaranja) društvenog života Ijudi, koja se tim više očituje kao apstrakcija što su više razuđeni specifični oblici društvenih odnosa, a tada se očituje kao „samosvojna” i komunikacijska sfera. Na taj način bi postalo „komuniciranje kao takvo... centralna kategorija za društvenonaučnu teoriju komunikacija,” 7 јег (se čini da) „је rad ekonomska kategorija” B i dakle irelevantna za teoriju komuniciranja, koja tematizuje komuniciranje kao produkciju poruka radi zadovoljavanja čovekovih komunikacionih potreba, kao prirodnu sposobnost čoveka. A u stvarnosti je moguće u razvoju društvenih odnosa otkriti golu prividnost izolovanosti komunikacijskih pojava od društvenih, proizvodnih odnosa. Sposobnost komuniciranja nije nešto ~od prirode dato”, več od prethodnih generacija (minulog rada) stvoreno; stvarni je rezultat i egzistencijalni uslov procesa rada. 3 Važnost istraživanja društvenog komuniciranja dakle nije moguče redukovati na samo subjektivno, npr. na odnos individua, čiji bi cilj bio uspostavljanje saradnje među onima koji komuniciraju. Upravo je pogrešno kada se ono jednostavno subsumira pod opšte zakonitosti materijalne proizvodnje ili vladajučih oblika proizvodnje, a da se pri tom ne odrede specifični uslovi i osobenosti, čime se upravo konstituiše (masovno) komuniciranje kao posebna sfera čovekovog društvenog delovanja i kao njegova osnova. Analitičke kategorije, koje je razvio Marks, pre svega nisu diskretni oblici egzistencije društvenih pojava, zato ih i nije moguće razmatrati odvojene jedne od drugih. Takav postupak nužno vodi u ekonomski determinizam koji istraživanje komuniciranja redukuje na ustanovljavanje opštih zakonitosti vladajućeg načina proizvodnje u konkretnim oblicima komuniciranja, odnosno u neistorijsko poimanje oblika korauniciranja i strukturiranosti komunikacione sfere, koje se udaljuje od njene konkretne društvene određenosti. Upravo se poslednja tendencija u savremenoj komunikologiji izrazito ispoljava prisutna je kako u funkcionalnoj i funkcionalno-strukturalnoj analizi tako i u (većem) delu „kritičke teorije komuniciranja” /прг. u teoriji komunikativne kompetence Badure (Badura), Germana (Gehrmann), Habermasa (Habermas)/, koja implicitno ili eksplicitno stavlja u središte pitanje oslobađanja komunikacione sfere, Upravo bi teoriju komunikativne kompetence mogli da übrojimo među najdoslednije izvedena

7 W.Gehrmann, Disparate Kommunikation, Вгосктеуег, Bochum 1977, str. 10. 8 H.Beth, )T Arbeit und Kommunikation", v: H.Beth, H.Pross, Einfiihrung in die Kommunikationszvissenschaft, Kohlhammer, Stuttgart 1976, str. 61. e K.Marx, F.Engels, Nemška ideologija. MEID 11, „Cankarjeva zaiožba’’, Ljubljana 1969, str. 50, 68.

114