RTV Teorija i praksa

10 Uvod u „Mlečni put” Dilen Tomasa u: C.F.R.T., No 5, ICI1 CI trim. 1956. p. 71.

ne može sve, sadržaj i oblik dijaloga imaju u početku primarnu važnost Kritika je ocenila da je u radio-drami Mlečni put Dilena Tomasa, koju je režirao Alen Trita „zvučna verbalna struktura” ta koja stvara boje, mirise, podrhtavanje vazduha. 10 lako su sada dopuštena sva prilagođavanja (fleš-bek, glas, enterijeri, zamišljene scene), slušalac treba da tu pronađe svoju Arijadninu nit, da shvati da se jedna sekvenca završava a druga počinje. Pisac rizikuje da upadne u zamku na izgled lakog ostvarenja. Može da se povede za tim da piše samo niz dijaloga a da zanemari svaku dramsku strukturu. Ipak da napomenemo da dela pisana za radio mogu valjano da se prenesu na scenu: Ženuzi (Genousie) Obaldija, Žak Srce Qacques Coeur) Odibertija, Sunce voda (Le solei des eaux) Rene Šara, Biderman i Palikuće (Incendiaires) Maksa Friša, da pomenemo samo neke. Monolog, koji je postao težak u pozorištu, može opet da dobije svoje mesto u obliku pripovedanja. Neko priča svoju priču u prvom licu (to je prvi put urađeno u Engleskoj za adaptaciju romana Lord Džim od Sesil Levis, Cecil Lewis, 1927). Godine 1956. Žan Žak Virn (Jean - ]acquer Vierne) konstatovao je da su mnogobrojne emisije koje su planirane „kart blanš” imale oblik monologa: Apel Dženi Mervej (Appel a Јеппу Merveille), Rože Vajana (Roger Vailland), monolog od četrdeset minuta prekidan telefonskim pozivima. Luj XIV Andre Obea (Andre Aubey), reportaža-monolog od jednog sata i četrdeset minuta o luksuzu Versaja, Čovek grada (L’Homme de la Ville) Šarla Реге-Šapuija (Charles Peyret-Chappuis), radio-poema za dva glasa. Monolog akcije i monolog enterijera konkurišu da slome tradicionalnu

168