RTV Teorija i praksa

nimalo vredne pažnje. Ono što je sigurno, jeste da bi bilo olako ustvrditi da pisac ovih redova u poslednje tri godine (otkad izlaze Spotovi...) nije video nijednu dramu vrednu pažnje. Naprotiv, ono što na naš program dolazi pod etiketom ~TV drama” i te kako pobuđuje - pažnju. Ali, ova pažnja nije vezana ni za ono ~šta je pisac drame hteo da kaže”, niti za to „како je reditelj rekao ono što je rekao datom dramom”. Naše drame pobuđuju pažnju zato što pokazuju nemoč institucionalizovane televizije da u fiktivnim televizijskim sadržajima kakvi su dramski, iskaže išta više od onog što kazuje u bilo kojim informativnim (nefiktivnim) emisijama. Naše drame nisu ni zabavnije, ni maštovitije, ni uzbudljivije od proseka ostalih televizijskih emisija (vesti, reklame, kvizovi, prenosi, hronike, kontakt-emisije, itd.). Izuzeci (neke emisije obrazovnog, dečijeg i muzičkog programa, poneka serija), samo potvrđuju pravilo: televizijske drame koje po nečemu ostanu u sečanju, najviše duguju svoj „dugi vek” upravo tome što prelaze granicu osrednjosti: katkad je to drama groznija od reklame za bezalkoholno piče „Šveps” („Znaš šta: daje ti nešto?”), katkad režiranija od prenosa nekog iestivala, hronike Portoroškog festivala, ili izveštaja televizijskog novinara sa nekog svetskog festivala (~iz sveta”). Prelazak preko rampe „dozvoljeno nepodnošljivog” za svaku dramu iz bilo kojeg našeg studija, označava za hroničara televizije zapravo trenutak kada počinje prava drama pred televizijskim ekranima. Gledajuči televizijsku dramu gledalac čezne za pravim sukobom ideja, za jasnom motivacijom, za razumljivim pokričem zbog čega se nešto događa. Naš gledalac upravo na našoj drami polaže ispit trpeljivosti pred poluistinama kojima je zasut u nefiktivnim emisijama pod etiketom „objektivne informacije”. Umesto drame koju će proživeti, doživeti katarzu (ko u pravim izmišljenim zapletima), on kao i pred ostalim televizijskim programom biva „istetošen” nedramatično interpretiranom stvarnošču. Neko če reči da po ovome, ko voli našu dramu voli i našu televiziju (!). Nema sumnje: Ijubitelj naše drame pobornik je i „maštovitih zaključaka” nefiktivnih emisija, U onolikoj meri koliko se televizija poistovečuje sa riznicom istine o zbivanjima iz života, u toiikoj meri se televizijska drama doživljava kao „povoljno odmerena kreacija”, kao „dozvoljiva sloboda nesputane mašte”. Razume se, to nije odlika samo naše institucionalizovane televizije, ali, ovakva organizacija rada i proizvodnje očigledno da se kritičara tiče u prvom redu kao stanje sada i ovde.

179