RTV Teorija i praksa

Drama kao televizijska vrsta ne može se doživeti sasvim izdvojeno, kao što je to slučaj sa dramom u pozorištu. Svakako, ni pozorišna drama ne doživljava se van konteksta gde se izvodi (ko je izvodi, kako je izvodi, kad se izvodi, ko je ranije izvodio i tsl.). Ako se za pozorišnu dramu može reći da predstavlja formativno zavisnu celinu u odnosu na režiju (na moguču predstavu), ne može se ustvrditi da njeno izvođenje u pozorištu prati permanentno prelamanje „vantekstualnih zadatosti” (kako bi to rekao Jurij Lotman), kako je to uvek i neopozivo slučaj sa televizijskom dramom. Dok u doživljaju izvođenja pozorišne drame u konkretnom pozorištu, datog dana, meseca i godine učestvuju zadatosti opšteg, društvenog karaktera (uticaj cena hleba na koštanje ulaznice, aktuelnost teme drame u odnosu na zbivanja u društvu, itd.), parametri koji utiču na izvođenje televizijske drame su i opšteg, društvenog, i medijalnog karaktera. Postavljena u niz, između ostalih emisija, ona učestvuje „voljno” i „nevoljno” u gradnji diegetičkih čvorova: njena tema se odnosi na sledeću emisiju, žanr prethodne emisije utiče na „čistotu” njenog žanra, informacija iz emisije emitovane i tri sata pre njenog izvođenja neposredno nalazi odraza u doživljaju njene est/etičke poruke. Televizijska drama je „propusna”; ona sve vreme „prima” odnosno „izbacuje” susedne sadržinske poruke. Za televizijsku dramu se unapred ne može reči kako če proči: njena premijera zavisi od mnogobrojnih faktora koji deluju izvan njenog faktičkog trajanja. Utisak o njenom kvalitetu često zavisi od ostalog dela programa tog dana, Naravno, šta predstavlja kvalitet programa u institucionalizovanoj televiziji - pitanje je za neku drugu raspravu, U svakom slučaju, televizijska drama je nastala kao rod u okrilju ovako organizovane televizije pa nosi sve vrline i mane stvoritelja. Geslo ove televizije - ~od svačeg po malo, za svakog po nešto” dramu obelodanjuje kao dobrodošlu dozu fiktivne stvarnosti koja če zanimljivošču zapleta napraviti distancu od interpretacije presne stvarnosti u takozvanim informativnim emisijama. Po proverenom bapskom receptu da svaka opekotina traži pre svih lekova hladnu oblogu - institucionalizovana televizija je dramu na televiziji izmislila kao „oblogu” da bi vruče potrebe gledalaca (koji se muče da odgonetnu zbog čega se to u vestima insistira na ovoj a ne na onoj činjenici o konkretnom događaju koji se zbio, tu кгај nas), primirili, ili bar doveli u stanje „stabilne trpeljivosti” prema televiziji samoj, prema naciji. Zato, nimalo nije čudno što se termin za televizijsku dramu našao kao idealan - neposredno posle udarne informativne emisije, kakav je u nas Dnevnik 2 (19.30 20.00). 180