RTV Teorija i praksa

Kostić je slične stvari radio za jednu već klasičnu dramu naše TV dramaturgije - Idu dani, ali priča o babi i repi bi bila dugačka.,.). Nije bez vraga i to što je za scenaristu svog filmskog prvenca uzeo dramskog pisca Dušana Kovačevića (i tu postoji jedna priča o babi i repi, ali, neka bude). Šta ume sve Šijan pokazaće njegovi naredni filmovi, no, da se sledeče Pule kojim čudom pojavi sa Najlepšom sobom - nagrada mu najverovatnije ne bi izmakla. Šta se tu može: filmska kritika ne čita televizijsku kao što ni pozorišni gledaoci ne gledaju filmove a filmadžije ne gledaju televizijske drame... Iz ovog začaranog kruga nehotičnih izdajstava i svesnih napuštanja „predrage nam televizije”, recept za osvežavanje obraza ~TV d(r)ame” ponudiše pri kraju prošle godine dva prenosa pozorišnih predstava! Došlo poslednje vreme primetiće brucoši sa režije televizijskog odseka neke naše Akademije. No, da se fiktivni a scenski život može prikazati tako da postane „prirodni sadržaj” šarolikog televizijskog zbivanja na našim ekranima, ne bi trebalo da iznenađuje. Kad je ceo program u znaku oscilacije između realnog i stilizovanog, patvorenog i činjeničnog, zbog čega ne bi prenosi pozorišnih predstava postizali pun TV zgoditak na stalno otvorenom kvizu naše televizije „како spasti obraz”. Predstavu Ljubiše Georijevskog Nije čovek ko ne итте (rađenu u sarajevskom „Kamernom teatru” po drami Velimira Stojanoviča), Emir Kusturica je „odslikao” tako da ništa od znakovlja pozorišne režije Georijevskog nije preuzeo, ni pridodao svoga u „doobjašnjavanju” ideja drame Stojanoviča. On je naprosto ušao na kružnu scenu, postavio kamere (televizijske) „па sve četiri strane pozornice” i uz pripomoć tame u gledalištu i surovo uperenog koncentrisanog svetla na sredini scene, razgradio sablasnu formulu Stojanovića nije-čovek-ko-ne-umre po meri čoveka - ispred ekrana. Šta televizijski gledalac nalazi u ovoj oporoj, crnohumornoj drami o šećerašima, a što ne bi mogao nači u „Kamernom teatru”? Granica koja deli svet bolesnih (na sceni) i svet zdravih (u gledalištu) bila je u svakoj vizuri Kusturice postavljena tako da je gledalac sve vreme potraživao, voajerski priželjkivao da kamera jednom ode do kraja, u publiku, i među poluosvetljenim glavama iznađe, izvuče, neko Ijudski slično lice bolesnicima na sceni. Zavistan od ugla gledanja Kusturice (koji je akcente pozorišne inscenacije podvlačio pa su Stojanovićeve replike postajale još zakučastije i dvosmislenije), gledaocu je ostajalo samo da viri kroz svoj ekran kao kroz ključaonicu zabranjene sobe u kojoj se zbivaju neke stvari koje ga se i te kako tiču, ali za koje je prikraćen јег su pravila igre takva. Zadatost ove

185