RTV Teorija i praksa

igre - da sudeluješ nezvanično a patiš sasvim doslovno saučestvujući dvostruko (sa Ijudima-glumcima i Ijudima-pozorišnim gledaocima) - bila je naporna za mnoge. Nema sumnje: bolesni pred ekranom su ozdravljali, a zdravi pobolevali. Tako je poruka Stojanovića (odnosno Georgijevskog) stizala izravno: čovek je samo onaj ko ~umire" gledajuči tude umiranje. Zlatko Sviben, prvi je reditelj naše televizije koji je sopstvenu pozorišnu režiju redizajnirao da bi sačinio televizijsko „predstavljenije” jeđne drame pisane za pozorište. Uvek zeleno Aleksandra Popoviča, našeg najsceničnijeg dramskog pisca, i našeg najtelevizijskijeg pisca (od rata naovamo), režirao je Sviben u niškom pozorištu tako što je, između ostalog, izdubio na proscenijumu jedan polusuteren iz kojeg je glavni junak povremeno korespondirao sa zbivanjima na sceni. Za potrebe televizije, da bi podvukao granicu dva sveta koji se sve vreme prepliću u drami, i pozorišnoj režiji (svet irealnog i svet realnog), isekao je scensko zbivanje na strogo dva dela: svet irealnog je ostao na sceni, a svet realnog ispod te scene, u suterenu proscenijuma. Ukidajući postojeći vidik između života па sceni i života u proscenijumu, Sviben je izvršio rokadu značenja (sopstvene) pozorišne predstave a da ništa nije poremetio u odnosu znakova Popovićeve drame. Tako se iz perspektive televizijskog gledaoca zbivanje „па” sceni „čitalo” kao veštačko, nestvarno, krhko, pozorišno, a zbivanje ~u” proscenijumu kao televizijski realno, kao paralelna stvarnost onoj isred ekrana, kao svet želja koji se ostvaruje potpomognut feed-backom, akcijom televizijskih gledalaca. Popovičev junak koji na pozorišnoj sceni živi „među javom i međ snom”, u Svibenovoj televizijskoj režiji je ostao da živi u toj opasnoj zoni (ekonomskog egzistencijalnog nemira, ali tako da se sasvim dobro mogao naslutiti efekat promene koja ce nastupiti kada se svet želja glavnog junaka pretoči u svest o potrebi ostvarenja tih želja. Sviben poručuje: dovoljno je sagledati jasno da je granica između scene i proscenijuma vrlo mala. Ostale barikade su neznatne. „Što se tiče sezone” - kako kaže Popović - „biće uvek zeleno”. Neki smatraju da je sSm život bez scene i njenih rekvizita najbolji siže za televizijsku dramu. Kazimir Klarič je jedan od tih „nescenoljubaca iskonstruisanog nam života”. Njegove drame o rukovodiocima ne rešavaju, dakako, pitanje radnika u fabrikama, ali doprinose platnom bilansu radnika s televizije Televizijski radnici imaju šta da rade dok je Klarića, jer potrebe Kazimira Klarića su neutažive. Njegove ~TV kuvarice” za svakodnevnu upotrebu radništva i rukovodećeg kadra nisu ni bezazlene, ni bez pravog pokrića. Klarič je prvi pisac naše

186