RTV Teorija i praksa

nametnula njegovoj prirodi da je možemo paradoksalno smatrati za neku vrstu „vlastite sintakse jednog nepostoječeg jezika”. Kod televizije ne može biti reči ni o tome, ni o „toliko jezika”. I tu se sad postavlja pitanje: kako se može nešto što je, kao književnost, jezik рат ехсеИепсе pretvarati u nešto što uopšte nije jezik, nego samo gola slika života, ili, na onaj malo „stariji” način, kako se može nešto što je „duhovna stvar” pretvarati u nešto što je strogo materijalno? Na stranu komercijalni, opšteobrazovni i kulturni razlozi, mimo njih se čini da je iskustvo već odavno pokazalo da najznačajnija književna dela ne predstavljaju najbolju podlogu za televizijske adaptacije. Posezanje za njima, osim pomenutih razloga, i osim izazova koje ona pružaju onima koji žele da se „ogledaju”, treba možda objašnjavati nekom vrstom „optičke varke”: mi vidimo i njima zanimljivu priču, plastične likove, odličan jezik i dijalog, dakle „опо što nam treba”, a ne primečujemo koliko su sve te stvari u književnom delu samo elementi nerazdruživo vezani za ostale elemente, za „ostatak”, za celinu. Zaboravljamo da veliko književno delo jeste takvo prvenstveno po tome što u sebi ovapločuje umetničku prirodu književnosti, ostvaruje njenu mentalnu strukturu, stvara jedan uspeo konkretan primer opšteg obrasca književnog jezika, u čemu između ostalog učestvuju i fabula, i likovi, i jezik, i dijalog, ali ništa od svega toga ne postoji samo po sebi i za sebe. Tu treba, verovatno, tražiti osnovni problem koji nastaje u vezi sa ekranizacijama Andrića. Andrič je nesumnjivo največi umetnik književnosti, najznačajnija stvaralačka personifikacija književnog jezika koju smo imali i koju imamo (da podlegnemo gotovo neizbežnom poređenju, Krleža se razlikuje od Andrića i u tom smislu što svoju izuzetnu snagu i sposobnost vladanja jezikom sjano koristi u književnosti, ali nije takav umetnik književnog jezika kakav je Andrič). Nas opsenjuju Andrićevi likovi, priče, ambijenti, jezik, a ne vidimo u kojoj su meri oni neraskidiv deo jednog metajezika, jedne umetničke superstrukture, jedne, ako hočete, mentalne katedrale koju Andrić gradi uz pomoć reči. Iskinutd iz tog svoga prirodnog i životnog konteksta oni ne mogu da žive. Čini se, na primer, da je dosadašnje iskustvo sa televizijskim (i filmskim, i pozorišnim) adaptacijama Andrića pokazalo, da Andrićeva rečenica prevedena (bez ikakvih dopuna i intervencija) u upravni govor postaje „loša” rečenica: zato što uopšte i nije rečenica po sebi, nego, u vrlo naglašenoj meri, konstitutivni element knjižvenog dela.

72