RTV Teorija i praksa

Mnoge zemlje zapadne Evrope pokušavaju da se drže između ovih krajnosti. To nije lako, јег u nekim slučajevima vlada neizbežno mora imati kontrolu. Prvo, da bi se izbegao haos: frekventni opseg emitovanja ograničen je, tako da broj stanica u svakoj pojedinoj oblasti mora biti pod kontrolom. Drugo, finansiranje: ako se program ne finansira komercijalnom propagandom, to mora činiti vlada ili neka agencija u ime vlade. Treće, strategijsko planiranje: ako se radio-difuzija smatra javnom službom, vlada može da preda strategijsko planiranje nekom nezavisnom telu (kao što je Savet guvernera BBC); ali vlada je i dalje odgovorna za naimenovanje tog tela ili za način njegovog izbora. Da li je, onda, zahtev za javnim finansiranjem radio-difuzne mreže i njenom istovremenom nezavisnošču od vlade u stvari lažan? Ne mislim da je tako. Mislim da se može reči da ako u Velikoj Britaniji ili nekoj drugoj zapadnoj zemlji radio-difuzija nije potpuno u službi naroda, nije ni u službi vlade. To jest, iako ima mnogo stvari koje bi vlada mogla radio-difuznim organizacijama da naredi ili zabrani, u praksi vlada tako ne postupa, jer je svesna snažnog odjeka koji bi to moglo da izazove. Pravilo koje sada važi je da vlada, vodeči mudru politiku, obraća onoliko pažnje radio-difuznim organizacijama koliko i one njoj. Ovo međusobno uvažavanje je korisno, i doprinosi stvaranju svojevrsne nepristrasnosti u shvatanju radio-difuzije. To takođe znači da radio-difuzija može da privuče najrazličitije individualne talente sigurne da če rezultati njihovog rada stiči do publike, baš kao što to oni i žele: predstavljeni uz najviši profesionalni nivo i neizvitopereni posredovanjem suvišnog redigovanja. Dokle če radio-difuzija pokušati da se osamostali odgovora onome što bismo nazvali Zeitgeist - duh vremena. U zapadnim zemijama, na primer, ako ne i u čitavom svetu, ograničenja od strane vlasti na socijalnom, seksualnom ili političkom planu prihvataju se znatno teže danas nego pre 20 ili 30 godina. Sve se teže postiže konsenzus, naročito u vladi. Tako se, ovih dana, prikazuju pedesetominutne emisije u okviru najpopularnije političke serije BBC pod nazivom Panorama, o vladinoj Službi bezbednosti. Sve do nedavno, čak i sama pomisao da se ova tema obelodani bila bi nezamisliva. Vladalo je mišljenje da Služba bezbednosti funkcioniše samo ako se drži u tajnosti. Zbog toga se jednostavno mora verovati da vlada na ovom polju obavlja svoje dužnosti mudro i efikasno. Ali nedavna otkrića, naročito ona o američkoj CIA, pobudila su interesovanje javnosti; to se isto dogodilo i sa Službom bezbednosti u Vel. Britaniji. Na primer, izgleda da niko ne zna koliko se izdaje

79