RTV Teorija i praksa

služberdh dozvola za prisluškivanje telefona ili šta se smatra dovoljnim razlogom za to. Šire rečeno, postoji strepnja da svaki napredak tehnologije stavlja nova oružja u ruke vlasti, u odnosu na koju pojedinac, ako nije dovoljno oprezan, može postati sasvim bespomoćan. Zbog toga, iako mi, javnost, ne možemo biti upoznati sa svim vladinim aktivnostima u ovoj osetljivoj oblasti, zahtevamo da znamo mnogo više nego što znamo; a radio-difuzne organizacije nam (verovatno i mimo volje vlade!) omogućuju da ostvarimo to pravo. Stoga britanska javnost smatra da njene radio-difuzne organizacije u razumnoj meri odgovaraju na pritiske javnosti. Skoro da možemo biti sasvim zadovoljni: mi, javnost, zbog svoje budnosti; oni, proizvođači programa, zbog pravovremenog reagovanja, objektivnosti i osečanja za fer plej. Ali, sada evo stiže Stjuart Hud (StuartHood) sa knjigom o televiziji koja je objavljena da bi nas ponovo uznemirila, da nas trgne iz spokojstva. Knjiga je vrlo kratka, ali oštra: čini se da je njen cilj pre svega da izazove diskusiju među naprednijim i upućenijim studentima medija, jer je Stjuart Hud sve do nedavno bio profesor na katedri za Elm i televiziju na Kraljevskom koledžu umetnosti, koji je deo Londonskog univerziteta. Još značajnije je da je ranije Hud dugo godina radio u BBC, u redakciji vesti, a ranih šezdesetih godina dospeo je do mesta kontrolora TY programa. Bio je zadužen za celokupnu produkciju oba TV kanala. Ovo je jedan od najodgovornijih poslova u BBC, i obično dovodi, posle nekoliko godina, do napredovanja na položaj jednog od devetorice članova Upravnog odbora BBC. Ali, to se nije dogodilo sa Stjuartom Hudom. Posao mu se nije dopao, dao je ostavku i opredelio se za univerzitetsku karijeru. Stjuart Hud je blisko upoznao televiziju. On je jedan od izuzetno retkdh Ijudi u Velikoj Britaniji: pravoverni marksist koji se nekoliko godina nalazio na vrlo važnom položaju u tzv. „establišmentu”, toj loše definisanoj ali ipak lako uočljivoj zbrci institucija i pojedinaca koju u modernoj liberalnoj državi predstavlja vladajuća elita. Njegov stav je, šire uzev, da iako nad glavom stvaralaca ne stoji policajac koji se stara da ideje koje nisu ortodoksne пе prodru u program, radio-difuzne organizacije u Britaniji prožima mnogo suptilniji oblik autocenzure. Klima u kojoj rade njihovi stvaraoci i upravni organi, smatra on, ide u prilog status quo i nije naklonjena radikalnim idejama. U okviru ovako širokog konsenzusa ima

80