RTV Teorija i praksa

odgovorne za televiziju ili zaposlene u njoj bilo gde u svetu. Izdvojiću samo dve koje želim da prokomentarišem. Hud se bavi rastučom industrijalizacijom televizije. - „Ljudima van televizije” - kaže on - „medij se ukazuje kao čudesna i uzbudljiva prilika za profesionalnu i kreativnu aktivnost Ali, činjenlca je da je televizija industrija a oni koji u njoj rade industrijski radnici...” Kao i svaka druga industrija i televizija je zasnovana na podeli rada. Reditelj ne radi kao kamerman ili montažer; niti kamerman i montažer imaju priliku da režiraju program, što znači da ne mogu da vrše poslednju kontrolu svoga posla; čak se može dogoditi da ne budu ni konsultovani oko toga. Filmskim snimateljima se, na primer, može desiti da ih pošalju da snime materijal za program o kojem sami vrlo malo znaju, te je vrlo čest slučaj da ih uopšte ne zanima ono što rade. Oni će svoj posao obaviti „profesionalno” - korektno sa zanatske strane - ali ih neče zanimati kako su njihovi snimci upotrebljeni niti imaju pravo bilo što o tome da kažu. Rezultat svega toga je prisutna otuđenost Ona nastaje јег bi, rečeno jezikom menadžera, bilo ekonomski neopravdano da snimatelji budu uključeni u rasprave o programskim idejama - na primer o načinu snimanja. „Činjenica da se većina programa sada planira pomoću kompjutera naglašava tendenciju ka obezličenom raspoređivanju Ijudi i sredstava. Posledice osečaju ne samo Ijudi umešani u TV stvaranje: one se zapažaju i na proizvodu njihovog rada - televizijskom programu. Upravljački sloj zainteresovan za što veću produktivnost svesrdno bi pozdravio mogućnost dugoročnog planiranja korišćenja radne snage i materijala. Isto tako, rado bi se opredeKo za proizvodnju čitavih serija programa koje se ne bi mnogo razKkovale u potrebama za Ijudima i sredstvima. Na nesreću, ovako racionaKzovano planiranje, vrlo efikasno tamo gde je krajnji proizvod jednoobrazan, kao npr. u fabrici automobila, teško se može prilagoditi TV programu koji zahteva specifične uslove stvaranja što se tiče potrebnog vremena, rada, Ijudi ili završne obrade. Televizija ipak pokazuje sKčnu tendenciju, što se može videti iz sve većeg broja serijskih emisija. Posmatrajući program samo jedno veče ustanovićemo da je TV proizvodnja počela da ,izbacuje‘ gotovo iste emisije.” Ova je tvrdnja potpuno istinita; trebalo bi, međutim, istaći da su i upravljači na televiziji i te kako svesni te činjenice. Zaključak da se sve više časova programa sačinjava uz utrošak sve manje materijala i sa sve manje Ijudi nije tačan: đaleko od toga. Hud, kao i svi oni koji su u televiziji radiK u njenim

84