RTV Teorija i praksa

Treba izbjegavati oblacima pokriveno nebo, јег ono utječe na regulaciju signala, uslijed čega prednji plan scene biva prosvjetljen, a nestaje i efekat noći. Najbolji rezultati postižu se kod potpuno vedrog sunčanog dana. Dobrodošli su svi stražnji planovi koji sadrže manje svjetlih partija, kao kuče u sjeni, drveče i grmovi. Lica se osvjetljavaju stražnjim svjetlom tako da imaju aureolu, nanosi se deblji sloj šminke, ali izostaje puder. Tako svjetla koja smo ostvarili na ovaj način ne udahnjuju samo život koži, več preuzimaju i funkciju nužne gustoče svjetla potrebne za emitiranje. Kad se koriste postoječi izvori svjetlosti, kao svijeća ili petrolejka, dodatnim svjetlom (reflektorima) trebamo nastojati da lica barem na nekim mjestima budu toliko pokrivena svjetlom kao da su snimljena danju. U stražnjem planu pak, još uvijek mora biti barem 1/4 svjetla iz prednjeg plana kako bi se nešto vidjelo. Ako se u kadru ne nalazi nikakav crni signal nastati če veliki problemi, јег če regulator signala potražiti neki detalj koji je pribUžno istog zacrnjenja, dakle tamniji. Tako će smeđa, tamnoplava i sUčne boje biti reproducirane kao crne. Ako se to dogodi povećati če se kontrast, iako možda nisu bile takve dramaturško-estetske zamisU. Kolorit postaje drugačiji, siromašniji. Kontrast sUke će se sniziti i zbog nekih izvanjskih faktora, kao na primjer svjetla u prostoriji u kojoj se nalazi televizor. Tada će tamni dijelovi biti prosvjetljeni, a sjene če potpuno nestati. Kada televizor nije ukijučen, a promatramo li ekran - katodnu cijev, uočiti čemo da je ona srednje do tamno siva. Duboka zacrnjenja nastaju kao posljedica kontrasta unutar sUke. Ako međutim takva sUka ne sadrži vršna svjetla, odnosno neko svjetlo koje bi elektronika mogla prihvatiti kao bijeli uzorak, neče se pojaviti nikakav kontrast Kao što je poznato, a to je utvrdio i J.V. Gete (Johan VVolfgang Foethe): „Tamo gdje nema svjetla, ne postoje ni sjene”. Stoga če svjetlo koje pada na ekran ponekad pokriti i čitavu njegovu površinu. Prosječno gledajuči ovo, nazovimo ga sada ambijentalno svjetlo, biti će i do deset puta veče od onog u kino-dvorani, pa i o tome treba razmišljati več pri snimanju. Minimalna koUčina svjetla koja je potrebna za korektno emitiranje mora biti sadržana u pojedinim dijeiovima slike, a osim toga treba ju konstantno održavati tijekom cijelog filma. Spominjući taj problem sa kojim se susreću mnogi snimatelji, posebice oni koji su sa filma došli na televiziju, moramo ponešto reči i o vožnjama, panorami i pokretima zuma, gdje su promjene svjetla najuočljivije i upravo najčešče. Primjer sa bjelinama: kod vožnje kamere na njezinom putu nestaju bijeli

94