RTV Teorija i praksa

TRANSFORMACIJA MASMEDIJA

Dr Mario Plenković, „Demokratizacija masmedija”, Centar za informacije. i publicitet, Zagreb, 1980.

Autor ove u nas do sada najsustavnije knjige o samoupravnoj transformaciji masmedija (radija, televizije i novina) je i empirijski potvrdio poznatu Marksovu tezu kako se ideološka sfera najkasnije mijenja. Naime, M. Plenkovič je u svojoj analizi ustvrdio da je materijalna sfera socijalističkog društva u nas več prije dva desetlječa malo pomalo napuštala okvire etatizma, te da su se s tim u vezi mijenjali i društveni odnosi. Jednom riječju, - po njemu - do danas se izmijenilo cijelo društveno biče na samoupravnoj osnovi, ali su još uvijek ostali gotovo nepromijenjeni odnosi u području javnog komuniciranja. Glavni je zadatak autora i njegove knjige analiza mogučnosti samoupravne trahsformacije masovnih medija bez čega, kako s pravom ističe sam autor, neče biti moguče do kraja provesti djelo jugoslavenskih komunista u smislu emancipacije pojedinca i društva u samoupravnoj socijalističkoj društvenoj zajednioi. Kako je svaka ozbiijna znanstvena rasprava o problemu javnog komuniciranja nemoguča bez razjašnjenja osnovnih metapozicija, M. Plenković u prvom poglavlju analizira problem sa stajališta suvremene komunikologije u kojem analizira tri glavna pojma ne samo komunikologije nego i prakse javnog komuniciranja: informaciju, komunikaciju i medij. Kad je posebno riječ o definiranju pojma informacije, autor navodi sve važnije do sada date definicije i putem imanentne analize ukazuje na njihove prednostU nedostatke. lako je danas, pod utjecajem kibernetike, matematička teorija informaciie naiorošireniia, autor ukazuje

na njene brojne nedostatke u određivanju biti informadje. Matematička teorija bolje tumači problem prometanja informacije od jedne osobe do druge, tj. njen komunikacijski aspekt, nego što je u stanju definirati bit, suštinu pojma same informacije kao takve. Budući da je informacija najviši pojam kojim se misli i određuje teorija i praksa komunikologije i kako ga je nemoguče deskribirati sistemima nižim od njegove vlastite strukturiranosti, autor naglašava da je najbolje ostafi pri opisnoj definiciji da je informacija sadržaj onoga što se komunicira, spoznaja, prisvojena sloboda putem čovjekova rada i stvaralaštva, Informaciji se heuristički zato najbolje možemo približiti pitajući što, a to je problem spoznajne teorije i semantike. Da je ovo sintetsko polazište autora danas najadekvatnije vidimo i po nalazima humane komunikacije koja se očituje na području Ijudskog komuniciranja uopče, a posebno na području znanstvenog i umjetničkog komuniciranja. Radi bolje distinkcije izmedu pojma informacije i komunikacije, autor upozorava kako je komunikološki potpuno neispravno upotrebljavati termin „informirati” u smislu komunicirati, jer se na taj način brkaju razine i područja u komunikološkoj praksi. Ako je informacija sadržaj koji se promeče u procesu komuniciranja, onda je daleko ispravnije govoriti da se informacija posreduje, komunicira putem raznih medija koji su u povijesti prisvojeni. i Komuniciranje zato autor određuje kao proces prijelaska informacije iz statusa per se u status per nos koji se uvijek zbiva u polju povijesno prisvojenog

178