RTV Teorija i praksa

hardzoarea (raznih medija). Autor posebnu pttžnju obrača pojmu komuniciranja, jer je svjestan kako o demokratskom komuniciranju ovisi strukturiranje samoupravnog društva koje se, kako je istakao i E. Kardelj, zbiva u modalitetima konsenzusa, usuglašavanja stavova i sp orazumi j e van ja. Polazeći od tih pojmovnih razgraničenja autor konstatira da se danas bez dostignuča suvremene komunikologije ne može uspješno izgrađivati samoupravno socijalističko društvo kao ni viši tip javnog komuniciranja. Jedno od najviših komunikoloških dostignuća. je uvid da su klasna društva razvila model javnog komuniciranja koji se svodi na priopčavanje volje vladajuće klase (koncentrirane u za njih poželjnim informacijama) narodu i nižim klasama Mudro rukovodstvo kao kreator ili selektor svih informacija koje če se posredovati, novinarstvo kao transmisija tih odabtanih informacija i narod kao skupina recipijenata koji prema posredovanim informacijama moraju izgraditi vlastito ponašanje - to je, popularno rećeno, bit autoritarnog modela javnog komuniciranja. Samoupravnom društvu takav model samo smeta, jer omogućuje konstituciju društva na starim odnosima Zato je potrebno zamijeniti ga samoupravnim modelom javnog komuniciranja koji če polaziti od induktivnih pozicija, tj. koji če svakog građanina tretirati kao subjekt javnog komuniciranja. Kako se u borbi za takav demokratski model javnog komuniciranja u nas u posljednje vrijeme počela upotrebljavati sintagma „deprofesionalizacija novinarstva”, autor ukazuje na pogrešnost i društvenu štetnost takve sintagme, jer pojara deprofesionalizacije znači da se neka djelatnost svodi na svoje niže razine i pada. Kako to, međutim, nije intencija podruštvljavanja javnog komuniciranja u samoupravnom socijalističkom društvu, autor naglašava da je termin deprofesiormlizacija u ovom kontekstu bolje zamijeniti terminom demokratizacija. Koliko je termin demokratizacija bitan za

samoupravno transformiranje javnog komuniciranja vidi se i po tome što je autor tim terminom naslovio i svoju knjigu (demokratizacija masmedija). Kako provesti tu demokratizaciju javnog komuniciranja? To je krucijalni problem ne samo za komunikologiju nego i za cijelo samoupravno društvo. Autor s pravom naglašava da se izgradnja samoupravnog modela javnog komuniciranja ne može strukturirati samo iz jedne sfere društvenog bića, pa ma tko činio tu sferu. Kao što je poznato, inicijativu za samoupravno transformiranje masmedija dale su revolucionarne društvene snage. Medutim, bez dubljih komunikacijskih'promišljanja kao i bez serioznih analiza u sferi znanstvene kreacije nije moguće ostvariti intencije društveno-političkih stremljenja. Zato autor predlaže svestran angažman cijele društvene zajednice u pravcu izgradnje novog modela javnog komuniciranja u samoupravnom društvu. Kreativna praksa u svim sferama društvenih relacija je odgovorna za utvrdivanje, strukturiranje informacija u smislu njihove istinitosti, korisnosti i preporučljivosti da njima ovladaju svi članovi samoupravne socijalističke zajednice, To znači da se znanstvena, umjetnička i društveno-politička praksa moraju više angažirati, ako želimo prevladati poziciju u kojoj je novinarstvo svojevrsni ideološki opijum za narod, kako je tu djelatnost defmirao Marks za sva klasna društva. Ako se taj problem riješi, onda je mnogo toga riješeno u smislu inauguriranja modela samoupravnog javnog komuniciranja koje počiva samo na autoritetu istine i racionalnih argumenata. Cijela knjiga M. Plenkovića zapravo predstavlja odgovor na pitanje kako strukturirati model javnog komuniciranja u samoupravnom socijalističkom društvu. Izbjegavajući voluntarizme koji vode utopizmima ili, što je još gore, staroj praksi u novom samoupravnom ruhu, autor ističe da suvremene masraedije (radio, televiziju

179