RTV Teorija i praksa

i novine) valja postaviti u funkciju rada i stvaralaštva, tj. u funkciji vitalnih potreba svih građana. Za razliku od razglašivača (koju je ulogu novinarstvo imalo u klasnim društvima), masmediji, prema mišljenju autora, moraju biti strukturirani kao tribine građana, tribine na kojima se oni okupljaju i permanentno razmjenjuju svoja iskustva, a radi donošenja odluka o ukupnom ponašanju kao i uklapanju pojedinca u zajedničke i verificirane tokove u svim sferama društvene i privatne prakse. To znači da svakom građaninu treba ustavno zagarantirati pravo i dužnost da komunicira s drugim građanima. No kako su granice (prostorne i vremenske) komuniciranja uvijek povijesno date, valja voditi računa i o tehničkim odnosno komunikacijskim mogučnostima medija. Ukupni medijski hardzuare danas ima toliku propusnu moč da praktično svi Ijudi mogu simultano komunicirati na cijeloj našoj planeti. I to je ono što tehnološki podržava ideju samoupravne transformacije javnog komuniciranja. Polazeči s te pozicije o dijalektičkoj uvjetovanosti javnog komuniciranja od softivareskih i hardiuareskih sistema autor u petom, šestom i sedmom poglavlju knjige prikazuje model javnog komuniciranja u samoupravnom društvu. Model se sastoji od sedam podsistema (neformalno javno komuniciranje građana, javno komuniciranje u radnim organizacijama, mjesnim zajednicama i općinama, regijama, republikama i pokrajinama, federaciji kao i komuniciranje cijele jugoslavenske zajednice naroda i narodnosti s drugim narodima i svijetom u cjelini) koji su medusobno povezani horizontalno i vertikalno. U induciranju javnog komuniciranja uvijek se ide od građana do uopćenih informacija koje postaju odluke i rukovodstva za neposrednu praksu. Svaki podsistem u tom modelu ima ulogu demokratskog filtera informacija, tj. u svakom se podsistemu metodom usuglašavanja i sporazumijevanja dolazi do informacije kao sintetiziranog iskustva brojnih građana. Međutim, isto

tako je informacija podvrgnuta stalnoj racionalnoj kritici i na višim razinama javnog komuniciranja. Na taj se način ostvaruje ideal neposredne demokracije izražen poznatom maksimom Vox populi, voz Dei. Da bi taj sistem egzislirao i funkcionirao u praksi, nužno je, prema mišljenju autora, demokratizirati sve redakcije u radiju, televiziji i novinama. Autor, naime, smatra da se savjeti u kojima će se naiaziti učenjaci, umjetnici, društveno-politički radnici i delegati građana jedino mogu odhrvati tehnomenadžerstvu u novinarstvu koje će uvijek pretendirati da bude konačni arbitar u odabiranju informacija kao i njihovu plasiranju. Međudm, za razliku od dosadašnjih neoperativnih savjeta koji su se sastajali samo nekoliko puta godišnje i arbitrarno odobravali programsku strukturu masovnih medija, ovi bi savjeti morali biti potpuno operativni i djelovati ne na razini uprave nego na razini svih programskih jedinica. U vezi sa strukturiranjem i djelovanjem modela samoupravnog javnog komuniciranja M. Plenkovič predlaže i nove načine vrednovanja informacija sa stajališta informacijskog, komunikacijskog i prakseološkog procjenjivanja. Vrijedno je na kraju spomenuti da je autor obradio u svojoj knjizi i teoriju i praksu žanrova kao izražajnih formi koje su adekvatne svakom pojedinom mediju javnog komuniciranja. Za razliku od monoloških žanrova koji su dominirali u tzv. objavljujučem autoritarnom modelu javnog komuniciranja, autor ističe da opču komunikacijsku ulogu u samoupravnom javnom komuniciranju ima dijalog koji treba da prožima sve ostale žanrove. Dodamo li još i to da autor nije zaboravio ni na futurološki aspekt javnog komuniciranja, koje će se neprestano razvijati i omogučavati čovjeku da prevlada vječni zid između sebe i drugih Ijudi, može se konstatirati da je M. Plenkovič zaista,

180