RTV Teorija i praksa

ZVUČNI DIZAJN NAŠEG VREMENA

Vartkes Baronijan, „Muzika kao primenjena umetnost”, Univerzitet imetnosti, Beograd, 1981.

lako na prvi pogled i prvo čitanje deluje kao priručnik za rukovanje alatima na izgled novog zanata koji je nastao odavno, razvijao se i razvija i dalje ukorak sa elektronskom i elektroakustičnom tehnologijom u ovom veku, knjiga Vartkesa Baronijana Muzika kao primenjena umetnost prevazilazi svoju prvobitnu namenu, jer ona u sebi nosi elemente svežeg i nesvakidašnjeg pogleda na svet i življenje u njemu kroz prizmu zanata koji je prerastao u zagovornika umetnosti zvuka, Istovremeno, majstore tog zanata uvršćuje u ravnopravne partnere ostalih poslenika muzičkog stvaralaštva. Ovo drugo je utoliko značajnije ukoliko je jasno da danas ambalaža umnogome prodaje proizvod ma kako se taj proizvod zvao; prema tome radnici zaduženi da muziku ponude konsumentima masovnih medija moraju dobiti svoj društveni (i umetnički) status da bi njihov proizvod bio prihvaćen adekvatno svom prvobitnom vrednovanju. Na žalost još je uvek rasprostranjeno skorojevićsko verovanje da je „veći doživljaj” slušanje muzike na koncertu, da muzika što ilustruje sliku jeste tek drugo - ili trećerazredni - i to sporedni - sloj celokupnog proizvoda, da naručenoj (namenskoj) muzici nedostaje „nadahnuće”. U svojoj knjizi Baronijan argumentovano dokazuje da je muziku moguče mnogo dublje doživeti u neometanoj tišini ličnog prostora, da najčešće u simbiozi slika-muzika baš slika biva, atmosferom, tempom, asocijacijama, apsolutno podređena muzici i da su mnoga, već vekovima jednako cenjena i prihvaćena remek-dela nastala na osnovu golih

narudžbina za unapred pogođen i ne uvek isplaćen iznos. Autor je ono što je želeo da saopšti podelio na dva veća poglavlja. U prvom. pod naslovom „Primenjena muzika” izvršio je podelu svih medija kroz (ili uz) koje nam se muzika danas približava obuhvatajući hronologiju celokupnog zvučnog dizajna. U drugom delu koji nosi naslov „Muzika i tehnologija” objašnjava i raščlanjuje tehnička pomagala neo'phodna muzici da bi, savladujući ogromna prostranstva, mogla da stigne na bezbroj mesta do bezbroj jedinlđ, svuda gde je očekivana. Istovremeno, Baronijan upoznaje čitaoce sa svim transformacijama a i kreativnim mogućnostima elektronske tehnike pomoću kojih nastaju novi zvuci, tako neophodni pratioci slika današnjice. Jedno je potvrđeno ovom knjigom, veoma značajno i za muziku kao umetnost i za njene realizatore, ne manje za njenu publiku, a to je: da se muzika u svim svojim žanrovima (a sve ih autor knjige jednako vrednuje!) odvajkada veoma elastično prilagođava vremenu u kojem traje; da je na neki način bar u trenutku svog nastajanja najčešće imala ulogu primenjene umetnosti sa određenom namenom; a tek su vremenom neka od tih prigodnih, rekosmo primenjenih „rukotvorina” poprimila otuđenu patinu apsolutne umetnosti. I još nešto: knjiga se pojaviia u pravom trenutku. Tom tematikom, iako za nju postoji veliko interesovanje, do sada se nisu mnogi bavili, moguće je da je tb (na našem jezičkom području svakakč)

182