RTV Teorija i praksa

najslušamje u programu, šta je izazvalo najveću pozornost tog ogromnog slušališta, da su bili iznenađeni. Očigledno mi ne delimo mišljenje auditorija kad je u pitanju muzika. Ja ne bih slušao ono što želi da sluša masovni auditorij, ali to me ne dovodi u situaciju da kao glavni urednik muzičkog programa predlažem planove koji su meni prihvatijivi, a neprihvatljivi auditoriju. U kojoj meri smemo praviti godišnje planove i usmeravati programe samo prema zahtevima auditorija? Ako je najbolja emisija na televiziji Kamiondžije da li to sad dovodi u uverenje kompletan urednički kadar televizije da u narednoj godini svake večeri treba prikazivati jednu seriju kao Kamiondžije? Ili, što je još simptomatičnije, da li ponovljena serija, kao što je Ljubav na seoski način, koja ima tako veliku slušanost i tako visoke ocene, treba u istoj meri da utrče na formiranje programa? Dakle, tu negde, na toj relaciji, između onoga što radimo, između onoga što auditorij traži, treba da se nalazi i naš program. Nisam siguran u kojoj meri program, koji je pojednostavljen do tačke koja se meni lično čini neprihvatljivom, bar što se tiče muzičkog programa, do koje mere taj program sme da se pojednostavljuje prema zahtevima auditorija. Jer, u opravdanost zahteva auditorija sam spreman i da sumnjam u istoj meri u kojoj sam spreman da verujem. Bio sam na nekoliko javnih diskusija o muzičkom programu radija i uopšte o programu Radio-televizije Beograd. Reći ču vam dva eklatantna primera. Tema je „Muzika i mladi”. Organizator kulturno-prosvetna zajednica Beograd koja je na sastanak pozvala mlade, pozvala je jednog predstavnika Muzičke omladine, dva uvodničara, predstavnika Muzičke omladine, jednog voditelja Programa 202. To su bila dva potpuno divergentna prilaza potrebama delovanja. Međutim, auditorij je bio tako sastavljen da je ono što treba mladima bilo isključivo muzika pop i rok, muzika pank. Išlo se tako daleko da se celo društvo pozivalo na odgovornost, jer se nije u dovoljnoj meri založilo da se kultiua popa, roka i kultura panka, učini masovnom kulturom. Na drugom jednom sastanku, bila je to godišnja konferencija Muzičke omladine gde su isto tako sedeli mladi, prilaz je bio sasvim drugačiji. Na tom drugom skupu, isto tako mladih Ijudi sa teritorije cele SR Srbije, potpuno je ignorisana kultura popa i roka i kultura panka, i insistiralo se na ogromnoj potrebi programa radija i televizije da se šire, odgovornije, organizovanije otvori prema onoj vrsti muzike koja se naziva ozbiljnom, jer se smatralo da je ta muzika (ozbiljna) ugrožena,

21