RTV Teorija i praksa

„prosijava” „sastoji od jednog subjektnog iznosa i jednog objektnog iznosa, ili iznosa svesti i iznosa bitka” (M. Benze). Kažemo: slušalac je u prisustvu jednog sveta. Taj svet konstituiše svet duha na temelju jezika. „Svaka izgovorena reč je kazivanje koje odgovara.” (...) „Jezik koji govori kazujući, stara se o tome da naš govor, slušajući, odgovara onom što je kazano” (M. Hajdeger). Svaki slušalac ima svoj odgovor na upravo kazano (i završeno) radio-drame. Saznanje koje je slušalac primio od upravo kazanog radio-drame uvek je subjektivno. Radio-dramsko umetničko delo pristupaćno je, de facto, „neposrednom saznavanju samo jednog i samo jednog subjekta koji saznaje.” Ono je u epistemološkom pogledu monosubjektivno, što znaći da saznanje koje radio-dramsko umetničko delo proizvodi nema univerzalan smisao več je tek samo epistema viđena kao „samotno središte u samotnom krugu”, tj. jedna „difuzna svetlost koju radio-dramska svest oslobađa radi nje same”, „govor koji je izazvan da u svakom pogledu odgovara sredljivosti prisutnog.” Posle ove kratke analize zamišljene statike radio-dramske predstave moramo, konaćno, postaviti pitanje prirode radio-dramskog saznanja. 111. RADIO-DRAMSKO UMETNIČKO DELO KAO EPISTEMOLOŠKA METAFORA Da bismo razmišljali o saznanju koje radio-dramsko umetnićko delo izgrađuje i odredili prirodu toga saznanja, neophodno je prethodno razumevanje radio-dramske ćinjenice. Konkretizacija radio-dramskog umetnićkog dela za slušaoca je uvek

43