RTV Teorija i praksa

upravlja našu pažnju na sliku ili govor i pojačava naše interesovanje za te prenose. Mnogj televizijski gledaoci predaju se emotivnom delovanju muzike potpuno pasivno, a čak i kada bi bili svesni činjenice da njihovim psihičkim stanjem upravlja televizijska muzika, ne bi se protivili, pošto je to prijatna sfera doživljaja. Prelazeči na sledeču muzičku funkciju koju televizija primenjuje, napomenuću da kad su mi ispitivanja televizijske muzike pokazivala, češče nego što sam pretpostavljala, njeno funkcionisanje u ulozi znaka, da je to kod mene izazvalo izvesno čuđenje. Nije mi čudna ova činjenica na filmu, čudna mi je na televiziji. Kako film, tako i televizija, raspolaže mnogo preciznijim sistemima komuniciranja od muzike: lingvističkim i ikoničkim, zato enigmatski muzički komentar u ovoj konkurenciji može da igra neznatnu ulogu. „Muzički govor” ovde izgleda luksuz koji može sebi film da dozvoli (duži produktivni ciklus, proizvoljno ograničavan fond informacija, viši umetnički zahtev), ali ne mnogo televizija - koja se permanentno povija pod pritiskom informacija koje čekaju da budu prenete, koja je primorana da komunicira sažetim a sadržajnim stilom, pristupačnim jezikom, lako čitljivim, opštepoznatim simbolima. Međutim, muzički znaci se mogu otkriti i u televiziji, čak u programima u kojima komunikati moraju da budu maksimalno jasni: u dnevnicima, informativnim ernisijama, reportažama, U reportaži iz Norveške se odaziva Grig (simbol norveške kulture), u feljtonu o sudbini zamka iz XVII veka - Vivaldi (simbol barokne kulture), u informativnoj epizodi o žetvi - kujavjak (narodna igra, simbol poljskog sela) itd, To je očigledno tautologija, dakle, jalova semiološka praksa, jer govor na dva jezika o jednoj istoj informaciji ne obogačuje. Na televiziji se često govori na tri jezika o jednom istom: verbalnim, vizuelnim i muzickim Verbalni i vizuelni je lakše razumeh, muzički - znatno teže Ne postoji nešto kao vrsta „muzičkog svakodnevnog jezika”(') - što je zapazila Ana Baranjčak. U takvim situacijama televizijsk- gledalac prima verovatno samo verbalne i vizuelne informaci,e Zašto se onda televizija upinje da izabira muziku koja dublira sadržinu drugih simultanih prenosa? Ovde se nameče samo jedan odgovor: u cilju integrisanja u audiovizuelnu celinu. Integrisanja na semantičkoj ravni. Studije televizijske muzike pokazuju da ona ponekad predaje i sadržine koje ne nose ni verbalni, ni vizuelni prenos. Tada je

137