RTV Teorija i praksa

ona zaista u stanju da nešto još kaže i njena znakovna funkcija postaje potpuno motivisana. Tako se najčešće događa u ambicioznijim umetničkim programima: u televizijskom teatru, u filmovima. Da li ovi muzički komentari zaista stižu do televizijskih gledalaca, zavisi od individualnih intelektualnih dispozicija, kao i od usmerenosti njihove pažnje. Cesto u televiziji tretiranje muzike kao znaka dokazuje đa korišćenje heteronomnog statusa muzike u principu ne stvara, a u svakom slučaju ne mora da stvara, opasnost po njenu semantičku nosivost Od televizije zavisi da li če tu nosivost sačuvati. Naravno, to zavisi i od načina upotrebe muzike. Poznato je da kontekst komunikata „daje boju” njihovim konotativnim poljima. Razne televizijske situacije mogu da utiču na intenzifikaciju ili tonizaciju muzičke znakovne funkcije. Primer prve od ovih mogućnosti je trojezička tautologija o kojoj je malopre bilo reči: kad televizijski gledaoci „čitaju” istu sadržinu iz reči i slike, mogu se dosećati da i muzika na nju ukazuje. Nekako im to mnogo ne daje, to znači, više povećava njihovu orijentaciju u samoj muzici, nego u denotacijama televizijskog programa. Toniziranje semantičke nosivosti muzike ima mesto u slučajevima njenog deformisanja, jer muzička značenja dela tada postaju teže razumljiva, deformacije dezorijentišu slušaoca, u krajnjim slučajevima pak, doiazi do toga da se muzički smislovi pretvaraju u besmisao. Ako televizija primenjuje npr. programsko ili ilustrativno delo fragmentarno, „isecajuči” iz njega partije koje sadrže arbitrarne znake, onda mu samim tim oduzima sposobnost da nas upućuje na vanmuzičke designate. Tako smo polako došli do problematike estetske funkcije teievizijske muzike koja nas najviše interesuje. Čini se da kad televizija muzičkom delu obezbeđuje izuzetnost u fonskom kanalu, nema više nikakve prepreke da delo funkcioniše kao samopovratni ili estetski komunikator. Najzad - slika nije u stanju da zagluši muziku, jer slika ne zvuči. Na žalost, slika je zato u stanju da torpeduje ovu samopovratnost muzičkog komunikatora, koja uslovljava njegovo estetsko funkcionisanje. Samopovratnost, kao što smo već govorili, zasniva se na upravljanju gledaočeve pažnje na komunikat U slučaju televizijske muzike ovaj proces bi se javljao onda kad se naša pažnja upravlja na samu muziku A televizija je upravlja na sliku. Ovu tvrdnju sam nastojala da obrazložim u radu „Specifičnost televizijske muzike”, gde razmatram ovo pitanje sa tri aspekta.

138