RTV Teorija i praksa

M. JEVTOVIĆ: Koautor Makluanove prve ktijige, Edmund Karpinter navodi' da deca u Americi toliko veruju u televiziju da dečak - sin jednog televizijskog stvaraoca pita; „Tata, jesmo li mi ovo sada na traci ili stvarno? Gde smo?!” Toliko je impresioniran televizijom. Pitanje uverljivosti medija je strašna stvar... D. BLAŽEVIĆ: Mislim da je potrebno dalje razvijanje izloženih teza. M. JEVTOVIĆ: TV poslenicima malo ko pomaže da se stalno osposobljavaju da na najbolji mogući način čine onb što rade, A TV gledaoce još manje upućuju da stiču kulturu gledanja, jer mnogi gledajući u stvari zure i u pojave oko sebe i u TV ekran a ne umeju da sagledavaju razlike između istina, nepotpunih istina i laži. Večina ne ume da u pojavnom traži bitno, da otkriva sličnosti i suštinske razlike i pronalazi prave uzroke pojavama. A stvaralac uvek teži da nalazi one „dovoljne razloge” i put do istina. Onome ko osmatra njegovo delo on pomaže da i sam sve to sagledava. Osmišljavajući život, on kao demijurg stvara novu stvarnost, u ovom našem slučaju televizijsku. Postavija se pitanje: za koga on to čini? Ako ne čini za većinu TV gledalaca, nego radi užeg interesa nekog drugog, onda televizija ne može kod večine TV gledalaca da stvara doživljaj, te se takav posmatrač emisije ni s kim ne može identifikovati, i ne može ni da bude svojevrstan koautor (da svoju aktivnost pri gledanju pridruži TV ekipi) emisije. A ako TV gledalac nije koautor TV stvaraocima, onda ono što je na ekranu kao inicijalni „materijal” - građa, i ne može da se dostvari u njegovoj glavi, on to ne može da doživi. Čim se emisija ne doživi, nema emocija a nemajući njih gledalac nema motivisanosti za opredeljivanje, ostaje pasivan, A morao bi bivati sve aktivniji činilac u društvu da bi dejstvovao u željenom samoupravnom smeru. Čini mi se da je i ovo izuzetna uloga televizije, avangardna. Zar ne bi bilo poželjno da to postane svakodnevna praksa?

49