RTV Teorija i praksa

Drama Husinska buna (režija: Sava Mrmak) prema scenariju Veljka Radoviča može da posluži kao sasvim pouzdan primer ako se govori o dokumentarnoj televizijskoj drami. Takvi elementi su ispunjeni do kraja, i kada je reč o scenarističkom postupku Radoviča i režijskom Save Mrmka. Na osnovu faktografskog materijala iz istorije našeg revolucionarnog radničkog pokreta, i koristeći se istorijskim činjenicama otpora grupe rudara državnoj vlasti Kraljevine Jugoslavije u toku generalnog štrajka rudara 1920. godine, autori su uspeli da oblikuju veoma impresivno koherentnu dramsku strukturu, nadgrađujuči ovo podatno dramsko tkivo kontekstom asocijacija širih društveno-političkih razmera. Dakle, reč je u primeru koji pokazuje u kolikoj meri dokument može da posluži za nadgradnju televizijskim autorima, i kako zapravo dokumentarna drama mora da funkcioniše ukoliko ima ambicija da se ostvari u impresivno dramaturški oblikovanom tkivu. Napuštajuči dokumentarnu dramu, jer je što se nje tiče sve gotovo jasno na malopređašnjem primeru, nailazimo na originalnu TV dramu Danila Kiša Drveni sanduk Tomasa Vulfa u režiji Branka Ivande. Sasvim suprotan primer, ali primer koji če nas podsetiti šta je to zapravo klasična televizijska drama, dakle drama koja se koristi mahom prostorom organizovanim u enterijeru, s dva glumca (Zoran Radmilovič, Slobodan Perovič) i gotovo kamernim mizanscenom što je osnovna odlika klasično obrazovanog televizijskog dramskog organizma. I sada je, čini se, sasvim pouzdano tačno ono što smo rekli ranije; koristeči u režijskom postupku duge kadrove, krečuči se mahom u enterijeru režija je postigla veoma specifično dramsko jedinstvo i uverljivost, a to su upravo glementi koji i čine TV dramu u klasičnom smislu reči. Jegulje putuju u Sargaško more drama Abdulaha Sidrama u režiji Slobodana Prljaka na izvestan način iskoračuje od malopređašnje definicije mada, u pogledu scenarističkog i dobrim delom režijskog postupka, poseduje elemente klasične TV drame. U čemu je taj iskorak? Pre svega upotrebom autentičnih ambijenata, ne previše ali taman dovoljno da bismo bili zahvaćeni neposrednošću koja je plenila takvom bravurom. Isto se može reći i za drame Ja sam njena mama Ferda Godine u režiji Franca Uršiča, ili Stan autora Miloša Radovića u režiji Karolja Vičaka (prema pripoveci Aleksandra Tišme) a koja govori o čoveku rastrzanom između problema u

59