RTV Teorija i praksa

koji funkcionišu na toj osnovi, jer njihov socio-ekonomski status nije takav. Radio i Televizija se finansiraju parafiskalnim putem i u modelu normativnom je takva pozicija zauzeta da bi im se omogućilo da dosledno ostvaruju kulturnu i društvenu misiju. Ostaje još jedno pitanje na koje analiza ukazuje, i koje je od odlučujučeg značaja za ostvarivanje potreba koje su več iskazane. Postoji očigledna nužnost da se u okviru RTB formira centralna jedinica za planiranje i dislokaciju dejstva. Njena uloga bi bila da, imajuči u vidu odgovarajuče parametre, konstantne i varijabilne, planira dejstvo sistema u cebni i formubše ciljeve pojedinih raspoloživih kanala dejstva. To planiranje mora biti kontinuirano. Bez ovakve centralne jedinice nastaviče se sadašnja praksa koja je, kao što analiza pokazuje, nezadovoljavajuča. Radio-televizija Beograd jeste teorijski i normativno sistem, ali u pogledu funkcionisanja nije sistem, zato što ne predstavlja jedinstvenu celinu međusobno povezanih i usklađenih delova. Ti delovi su samo organizacijski povezani, nisu usklađeni, njihovo dejstvo nije povezano. Da ne govorim o krupnom neskladu, recimo, između dejstva Radio-Beograda u oblasti muzike i kontra dejstva lokalne mreže koja ga potpuno potire, što je jedan od osnovnih kulturnih problema Srbije. Ali, to je samo ilustracija problema. Postoji potreba da se precizno utvrdi broj i sastav kruga zainteresovanih za svaku temu, svaku sadržinu koju Kuča treba da pokrije. Na primer, za temu reforme obrazovanja treba tačno znati ko je tangiran, kome treba emisiju ili program usmeriti. To su: učenici, nastavnici, roditelji, dede, babe itd. Izračuna se koliki je taj krug, gde je on lociran i iz podataka o kontaktu auditorija može jasno da se izvede zaključak koji je kanal pogodan da bi se taj krug dostigao, da bi se ta ciljna grupa pokrila. Ne svi kanali. Treči program Radija ne treba da se bavi elementarnim informisanjem o reformi obrazovanja, možda nečim drugim u vezi s tim, konceptualnim pitanjima. Zna se koji kanal pokriva određenu populaciju, preko njega, dakle, iz ove centralne jedinice treba da bude usmereno odgovarajuće dejstvo, na konkretnu ciljnu grupu. Ovako projektovana ciljna grupa mora biti poređena, kasmje, sa rezultatom istraživanja auditorija, tj. sa brojem i sastavom Ijudi koji su stvarno taj konkretni program i emisiju gledali. Pri tome se mora od strane centralne jedinice razviti odgovarajuča strategija privlačenja pažnje ciljne grupe, jer je to zanemarena funkcija Kuće. Ono što se čini kao propaganda programa je toliko malo i toliko nevešto i zastarelo, da ne vredi ni pominjanja. Smisao propagande programa jeste

98