RTV Teorija i praksa

Mnoge teme vezane za hroničare našeg doba koje, kao nijedno do sada, ima šansu kakvu pruza moderna kamera, samo su inicirane. Dogovoreno je da se uskoro za okruglim stolom našeg časopisa f ovi razgovori nastave. Ovom prilikom donosimo napis Danke Nikolić, novinara beogradske televizije, koja već duže vreme vodi filmsku rubriku u Političko-informativnom programu, i zabeleške Pera Radovića urednika-komentatora Televizije Sarajevo koji je na ovom skupu govorio.

Danka Nikolić

DOKUMENT NA FILMU I TELEVIZIJI

Na poslednjem Festivalu jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma (marta 1983), prikazan je i film u kojem sam prepoznala čak nekoliko sekvenci, nekoliko takozvanih „primera iz života”, koji su već viđeni na televiziji - bilo u Dokumentarnom programu, Dnevniku ili nekoj poljoprivrednoj emisiji. Zamolila sam reditelja da, tim povodom, obrazloži svoje viđenje odnosa između dokumentarnog (umetničkog) filma i televizijskog (novinarskog) iskaza Reditelj je kratko i oštro odgovorio da u svojoj kuči nema televizor, da televiziju, dakle, nikada i ne gleda i da uopšte nema pojma šta se tamo dešava. Scenarist filma je, sa svoje strane, dodao da podatak koji sam iznela pre svega nije tačan, a ako kojim slučajem i jeste, da je pitanje izlišno, jer ko je kriv televizijskim novinarima što ne umeju da prave dokumentarne filmove Ideja o razgovoru je tako propala, a u vazduhu je ostala izvesna nelagodnost za one koji se bave tim manje-više „degradantnim" poslom koji se zove „televizijsko novinarstvo”. Dan-dva kasnije, na jednom drugom, užem skupu, u okviru istog Festivala, poznati zagrebački televizijski dokumentarista Branko Lentič ispričao je sledeču, kaže istinitu anegdotu: na

147