RTV Teorija i praksa

zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film, radio i televiziju, kada hoće da ukori ili zaplaši studenta zbog loše urađenog zadatka, profesor mu pripreti; „Samo ti tako produži - završićeš na televiziji” Svi reditelji dokumentarnih filmova (ili, bar, većina) vole da rade i, kad mogu, rade za televiziju - naravno, ne radi satisfakcije, več da bi potpomogli svoju ugroženu, slobodnoumetničku egzistenciju. Mnoga sada već poznata imena jugoslovenskog igranog filma (Paskaljević, Marković, Karanović, Karaklajič, itd.) svoja prva rediteljska iskustva sticala su u dokumentarnim ili umetničkim programima televizije, da bi se, pošto su stekli afirmaciju, od nje uglavnom odvojili i retko joj se vraćali. Moglo bi se nači još mnogo argumenata za dve teze koje predlažem za razmišljanje, a koje postoje u televizijskim i filmsko-umetničkim krugovima: 1. Televizijski dokumentarni, odnosno televizijski novinarsko-reporterski iskaz u svom dobrom, ili u svom najboljem izdanju, u najtešnjoj je korelaciji s dokumentarnim filmom, i 2. Televizijsko dokumentarističko reporterstvo smatra se, po pravilu, nižom vrstom dokumentarističkog posla, a poređenje dokumentarnog filma sa televizijskom reportažom - uvredljivim i degradantnim. Na prvoj konstataciji nije potrebno dugo se zadržavati. Televizijska dokumentarna reportaža je, kao što se zna, po zakonu sličnosti medija, ponikla i rasla na iskustvima dokumentarnog filma. U prvoj deceniji od nastanka, i još koju godinu kasnije, beležila je i svoje najviše domete približavajući se ponekad veoma uspešno (i postupkom i vrednošću) tadašnjem jugoslovenskom dokumentarnom filmu (Branko Lentić, Milan Kovačevič, Milan Andrić, Veljko Kojović, Rajko Cerović). Čak su se i u prvim godinama televizijskog Dnevnika, u tada mogučnim prilozima od 5-6 minuta mogli prepoznati pravi mali dokumentarni medaljoni pravljeni po tradiciji dokumentarnog filma. Nešto kasnije, međutim, Vlatko Gilič i Živko Nikolič uvode sasvim osobenu vrstu takozvanog „filma-metafore” koji se odvaja od televizijskog reporterstva, Ono, naime, po logici svoje namene, nikada nije ni pokušavalo, a sigurno ne bi ni uspelo da dosegne tu vrstu složenosti, kreacije i filmskog razmišljanja. Međutim, polovinom sedamdesetih godina, po zakonu reciprociteta, počeo je u dokumentarnom filmu da se oseča sve jači uticaj televizije, da bi, od pre nekoliko godina, zaključno

148