RTV Teorija i praksa

Mnogo veči problem je kako pozorišnu kritiku smjestiti u okvir maksimainog trajanja koje joj se u Dnevniku može dati. Naime, zbog velikog broja događaja koji se prezentuju tokom tih dvadesetak minuta, emisija je izuzetno dinamična, pa i najaktuelniji komentar može da bude dosadan ako je duži od tri minute. „Prevedeno” na jezik štampe, to je 45 redaka otkucanih pisaćom mašinom, Uporedimo li obim pozorišnih kritika u dnevnim listovima sa ovom televizijskom „karticom i pol”, jasno je zašto se i kritičari sa dugogodišnjim stažom u štampi vrlo rijetko ili nikako pojavljuju u TV Dnevniku Za njih bi to, složićemo se sa H. Klajnom, zaista bilo radikalno dajdžestiranje sopstvenog teksta. Međutim, da bismo krenuli dalje, još jednom čemo se pozvati na pomenuti esej iz „Savremenika”, u kojem Klajn konstatuje da se novinska pozorišna kritika, da bi uopšte postojala, „mora podvrči uslovima koje joj postavlja žurnaListika. Zbog toga bi idealan pisac ove kritike morao biti jednako iskusan novinar i pozorišni čovek”. Znači li to da pozorišna kritika u TV Dnevniku mora da bude bitno drugačija od one koju susrećemo u štampi? I da li ova emisija traži od pozorišnog kritičara drugačije sposobnosti od onih koje su potrebne za rad u dnevnim novinama? Na oba pitanja odgovor je potvrdan, čak i kada sas Vim zanemarimo onaj vječni uslov televizijskih esteta o fonogeničnosti glasa i prijatnom izgledu na malom ekranu. Problem je mnogo dublji i ne iscrpljuje se samo u tome da kritiku za TV Dnevnik treba pisati krače nego za druge medije. Da bi uopšte postojala, ta kritika mora biti televizijska pozorišna kritika pisana upravo za ovu emisiju, a to znači da mora govoriti jednako übjedljivo i slikom i riječima i tonskim efektima i ne smije prekoračiti navedene vremenske standarde Dnevnika. Da li je i kako je sve to moguče ostvariti? Bilo bi pogrešno sada davati recepte za pisanje takve kritike, ali baš zato što je sada gotovo i nema, ovaj rad ne bi imao smisla bez osnovnih naznaka koje mogu da posluže kao putokazi. Prije svega, za pozorišnu kritiku na televiziji nikako ne bi smio važiti onaj poznati moto pisaca kratke novinske priče, da pri pisanju riječima treba biti tijesno a mislima široko. To bi bio direktan put ka totalno impresionističkoj kritici kojoj nisu potrebni ni slika ni ton, a ni previše prostora da bi izrekla sud o nekoj predstavi. lako i takva kritika ima određenih vrijednosti, ovdje nije riječ o njoj.

57