RTV Teorija i praksa

do stvaranja novog kvaliteta koji se ogleda, između ostalog, i u trenutnosti, živoj prolaznosti, jednovremenom prikazivanju događaja i samog događanja, ali i u dijalogu i slobodnoj i autentičnoj komunikaciji. Ukoliko su, s druge strane, kontakt-programi i direktni prenosi unapred režirani, stereotipno predviđeni i pripremljeni ili ukoliko se, pak, emituju odložno, sa mogućnošću prekrajanja i montaže, komunikacija prestaje da bude otvorena, dvosmerna i kreativna, i gubi svoj ideološki i društveni značaj. Dvosmernost komunikacije se proverava odzivom ili neodzivom auditorija da stupi u kontakt s pošiljaocima poruka (telefoniranje, pisanje pisama, neposredan kontakt u studiju i van njega), Ukoliko mu ono što vidi i čuje ne pruža mentalni i emocionalni stimulus, auditorij odbija dalju komunikaciju, nezainteresovan je, okreće dugme i zalvara se pred slikom i zvukom. Na taj način se prekida svaki kontakt, pre svega zbog neinteresantne, neaktuelne i pogrešno odabrane teme razgovora, zbog nezanimljivih sagovornika i neproduktivnog pristupa diskusiji, bez borbe mišljenja i stavova. „Živi” programi su programi besprekidne, mozaične akcije, naizmeničnog smanjivanja poruka od pošiljalaca ka primaocima i obrnuto. Nepredviđeno prekidanje rada bilo kog dela programa dovodi do napetosti, nervoze i pometnje. Nema vremena za čekanje, predomišljanje i naknadno dogovaranje i preispitivanje stavova. Reaguje se odmah, spontano, improvizovano i snalažljivo. Samim svojim dočaravanjem događaja sa lica mesta, kontakt-programi i direktni prenosi ruše mitove, postoječu mistifikaciju i događaje razgoKćuju. Ujedno podrazumevaju i pravovremenu informaciju kojom novinar-voditelj ne tumači samo objektivnu stvarnost (atmosferu, učesnike i ambijent) več unosi i svoj lični stav i odnos prema autentičnosti. Auditorij ne prihvata poruke koje rasplinjavaju suštinu teme, več teži ka srži problema, zahtevajuči da mu se ostavi dovoljno prostora za inicijativu. Smanjenjem udaljenosti između pošiljalaca poruka i auditorija dolazi do estetske akcije koja simbole pretvara u komunikaciju. Živa javljanja i neposredni kontakti podrazumevaju upotrebu svakodnevnog i pristupačnog jezika, kratke i sadržajne rečenice, rutinu i iskustvo, opsežne i duge pripreme, upotrebu svih čula, dopunjavanje, upotpunjavanje i dovršavanje onoga što se vidi i čuje. Ukohko se radi o kontakt-programima zabavnog tipa sve se svodi na igru koju auditorij prihvata sa zadovoljstvom. Ukoliko je reč o debatama i razgovorima o aktuelnim pitanjima društveno-političke prakse, radio i televizija postaju sredstva ne samo bržeg prenošenja poruka već i živi posrednici Ijudske povezanosti, Ovakve programe

74