RTV Teorija i praksa

prati najširi auditorij zainteresovan za sva pitanja svakodnevnog života, te bi odziv na komunikaciju trebalo da bude jedan od osnovnih zadataka državnika, političara i đrugjh društveno angažovanih radnika. Ovakva istupanja pred javnošću služe, s jedne strane, formiranju javnog mnenja, a s druge održavanju društvenog sistema i delovanju na auditorij kao na deo društva. Komunikacija kroz kontakt-programe i direktne prenose nastaje u sferi neformalnih i spontanih interakcija i predstavlja nezaobilazan mehanizam povezivanja čoveka sa drugim Ijudima, mehanizam artikulisanja svakog događaja koji se posrednim putem dočarava. U njima se teži umnožavanju značenja jedne poruke, dopunjavanju iskustva i predviđanju rešenja. Stepen odlučivanja veoma je velik, te ove programe možemo shvatiti i kao delo u nastojanju ili „delo u pokretu”. Informacija koju saopštava pošiljalac poruka predstavlja njegovu slobodu izbora. Dvosmislenost ili višesmislenost ovakve poruke može da bude veoma produktivna, ukoliko okupira pažnju i podstiče na interpretacioni napor, istovremeno omogučavajući auditoriju da se u prividnoj nesređenosti poruke snađe nalazeči joj značenje u funkciji potrebnog saopštenja. „Živi” programi pružaju veliku mogućnost učestvovanja, pogotovo ako omogučavaju kritičko odabiranje i osvrtanje na ono što se videlo i čulo. Ograničen vremenom i obavezama, bezličnošću i sivilom svakodnevnog života i rada, ćesto onemogučen u ispoljavanju svoje kreativnosti, stegnut društvenim i kulturnim normama, pojedinac najčešče živi izvan tokova u koje bi se rado uključio. Njegovu želju za komuniciranjem s poznatim ličnostima iz društvenog i javnog života, potrebu za prisustvovanjem događajima koji su mu inače nedostižni zadovoljavaju kontakt-programi i direktni prenosi, Oni služe kao bekstvo od monotonije, trivijalnosti i bezizlaznosti. Slobodan i nesmetan dijalog u „živim” programima stvara iluziju neophodnosti, angažovanja u nekim značajnim događajima, pripadanja društvenoj grupi kojoj je omogućeno da javno kaže šta misli. S druge strane, u snimljenim programima se često polazi od društvenog aspekta: slika se potvrđuje u društvu u kojem je i nastala. Upravo se zato u društvima sa slabo izraženom demokratijom program brižljivo bira i sastavlja, montiraju se snimljeni različitd, izabrani delovi društva, vrši se selekcija izrečenih misli i odbir onoga što je najreprezentativnije i najaktuelnije da bi se dobila slika koju društvo želi da da o sebi. Iz celine se izdvajaju fragmenti, spajaju se i dobijaju izlaganja uobličena u formu kakva se želi, a ne kakva zaista jeste. Stvarnost se ne udvostručuje, več se menja u zavisnosti

75