RTV Teorija i praksa

fikcije u neznatnoj meri poštuje formalne vrednosti dela, a u mnogovećoj njegove emocionalne funkcije i asocijacije Doživljaj mimikrije ne apsorbuje pažnju načinom prikazivanja stvarnosti, ali trenutno gradi neposredan osećajni odnos prema toj stvarnosti, najčešće bajkolikoj, mada detaljno ispunjenoj realijama. Brza projekcija u doživljaju mimikrije pruža gledaocu prijatnost zapažanja sopstvenih subjektivnih iskustava. osobina, kompleksa u fiktivnom svetu i kod fiktivnih heroja: to je bacanje subjektivnosti u svet fikcije, manje ili više umetničke. Naravno, ne podleže svaka fikcija tako groznićavoj sanjarskoj potrebi Mimesis prave umetnosti usporava ove projekcione tokove, nije samo aluzi|a na emocionalna iskustva koja gledalac donosi iz spoljnog sveta Pravo umetničko delo je u stanju đa odbrani sopstvenu emocionalnu i spoznajnu vrednost, i pomaže nam da formulišemo sasvim nova iskustva, Stari Ijudi su govorili: „ко čita, živi više puta”; no, možemo li to isto da kažemo za serijska fabularna iskustva? Po mišljenju Edgara Morena, projekciju u doživljavanju umetnosti neizostavno prati suprotan mehanizam identifikacije Taj doživljaj se zasniva na upijanju fiktivnog heroja i fiktivnog sveta u ličnost primaoca. Identifikacija nije sanjanje, nije bacanje subjektivnog ja na delo, već je рге pasivno utvrđivanje sličnosti, mada je, opet, pre svega reč o osećajnom podleganju sugestiji dela. Spregu projekcije i identifikacije izvesni autori i psiholozi zapažaju u doživljaju svake umetničke fikcije, dakle i one s našeg nivoa mimikrije i one sa nivoa mimesis. Ipak, takva tačka gledišta ne bi označavala polove, i ne bi koristila opisu pretnji koje nosi televizija. Ključna okolnost je činjenica da kontakt sa mimikrijom masovne kulture vodi užurbanim i rastrzanim projekcijama-identifikacijama koje se iscrpljuju na samom doživljaju. Gledajući mahinalno po nekoliko programa dnevno, možemo i da ne primetimo da je bar jedan od njih zahtevao od primaoca drukčiji stav - U međuvremenu, posmatranje načina predstavljanja sveta, vrednovanje tormamih vrlina dela, gradenje ocena i stavova o celini mogli bi toliko da uspore doživljaj da procesi projekcije-identifikacije mogu da budu mnogo manje spontani Na to je sigurno mislio Hose Ortega-i-Gaset (Jose Ortega у Gasset) kad je govorio o „dehumanizaciji umetnosti”; „humanistički" realizovana umetnost na televiziji je pre na onom nivou mimikrije 4

4 Ј Ortega v Gasset, Dehumamzacia sztuki (Dehumanizaciia umetnosti . Varšava 1979

156