RTV Teorija i praksa

to da je teško govoriti o atinosferi dobre zabave u velikogradskim sredinama za vreme raskošnih revija i u odnosu na beskrajan pohod pevaćica. Zajednička osobina programa koji su dobili visoke ocene, čak i kada su bili emitovani van visokofrekventne satnice, bila je zapravo stilizacija na spontane, improvizovane susrete i demonstrativno otvaranje prema kontaktu s primaocem koji sedi ispred televizora Primaoci zabave prihvataju ne samo sve pokušaje stvaranja iluzije neposrednog kontakta, več primećuju, osim toga, i slike neposrednih interakcija koje se odigravaju izmedu glumaca u studiju Pomeranje primalačkih ocena od stilizovane zabave prema umetnosti, prema estetizujućoj slici u pravcu interakcijske predstave, možda svedoči o univerzalnijem fenomenu. Prosečni gledalac, svake večeri zasipan fabularnom mimikrijom koja retko dostiže nivo mimesisa, u sećanju zadržava programe suprotne vrste On se obraća drugom osnovnom izvoru zabave - razonodi koja imitira aktivnost i delovanje u zajednici Objektivno posmatrajući stvar, Ijudi odvojeni staklom TV ekrana, izolovani u svoja četiri zida, treba da pronađu duh vremena pomoću zamenskog doživljaja, posmatrajući slike u kojima projekcija-identifikacija pronalazi osnovu u fiktivnom heroju i u fiktivnoj fabuli Tako stvari izgledaju kada istražujemo šta Ijudi najradije gledaju. Ali kad istražujemo šta je ostalo u sećanju i šta je uticalo na maštu, onda ti isti Ijudi iznenada otkrivaju potrebu za učestvovanjem u događanju čiji tok, kako se zavaravaju naši predstavnici u studiju, zavisi od volje primaoca; a u svakom slučaju, taj dogadaj još nije zatvoren. Dosadašnja zapažanja treba da sugerišu da dvostruka tradicija zabave neobično živo funkcioniše na televiziji i u društvenom prijemu. Da bi se opisalo funkcionisanje dve glavne kategorije zabave - estetičke i ludičke - potrebno je pozvati se na sasvim drugačije pojmove )edno je umetnost pričanja fabula i različitih dogodovština, a drugo je umetnost uvlačenja u zabavu, jer se svaka od njih poziva na različite potrebe čoveka Kritičari i teoretičari koji na televiziju dolaze obučeni na analizama filma, skloni su da apsolutizuju estetičku funkciju, rastežuči je na celokupnu mnogosadržinsku televizijsku materiju. U vezi s tom materijom lako je primenjivati semiološke metode, ali se može sumnjati u to da će takve strukturalizacije očuvati svoju vrednost kako u odnosu na umetnički obrađenu viziju tako i u odnosu na poruku koja negira estetičku kontemplaciju Cini se, međutim, da se obični primaoci televizije apsolutizuju u odnosu na celu materiju njene ludičke funkcije Ljudi su

160