RTV Teorija i praksa

Впмпје grmnica izmedu umetnoeti i zabave u televizijskom stvaralaitvu ima do sada samo nepoželjne efekte. Tvorce programa, koji vode porekio iz prijateljskih susreta, kao da prati stalan nemir: da možda ne predlažu zabavu koja nije dovoljno doatojanstvena, da li ta zabava ima dovoljno subliman estetički okvir, neće li raaejanom giedaocu pred televizorom ona izgledati suviše plitica? Izgleda da su autori masovne zabave preobuzeti ne toliko šansom stvaranja spontane atmosfere u kontaktima medu stranama, koliko problemima estetičkih i didaktičkih kriterija unetih u zabavu spolja Oni mešaju suštinu interakcije s estetizujučom kontemplacijom koja zahteva distancu. Zabava prekrivena zamišljenošću gubi svežinu, postaje nešto za gledanje, ali već na granici dosade Međutim, i do nečeg većeg od zabave takođe joj je daleko Pogrešno i loše usmereno raspoloženje stvaralaca zabave prate slične sklonosti giedalaca. Čak i kad je izgledalo da su u eksperimentalnom poematranju odrasli gledaoci podlegli sugestiji radosnog učestvovanja u dogadajima na ekranu, kada su па trenutak imali iluziju veselog partnerstva, odmah su zatim u razgovoru s ispitivačem povlačili svoju neuzdržanost Nesigurno su se pitali da li je njihov raniji smeh bio dostojanstven i inteligentan, da se nisu smejali trivijalnim stvarima? Vladimir Sapak se čudi ozbiljnosti sa kojom Ijudi danas raspravljaju o televiziji S druge strane, televizijski autori nastoje da umetnost približe ideji mudre zabave, ali ipak ostvaruju samo neku pogubnu ideju umetnosti za korist aktuelnog trenutka, koja primaoca ostavlja u najboljem raspoloženju, u potpunom psihičkom konforu. Večne egzistencijalne probleme i otvorene društvene sukobe takva umetnost-zabava na zapanjujući način poistovećuje sa happv-endom i površnim solidarizmom, a fabularnu fikciju na nivou realija i rekvizita koji pedantno prikazuju dokument mešaju, kroz „sitan realizam”, s bajkolikom ideologijom Ako primalac ovu mimikriju prihvata jednako sa sferom mimesis, onda takva zabava neizbežno inlantilizuie odraslog čoveka. Gledalac koji već nije u stanju da se kao dete igra u zabavi „gotovo učestvujući”, rado gleda bajke kada se na ekranu pojave übice, agenti, nevoljene princeze, romantične iutalice, zgodni momci u ratu i prosečni Ijudi bez talenta koji prave vrtoglave karijere Mešajući estetičke ciljeve sa ludičldm televizija je stvorila fenomen serije, jer se baš serija poziva na stav više svojstven čoveku koji igra na sreću nego onome ko prima umetnost Iz nedelje u nedelju gledamo peripetije starih poznanika s ekrana, na koje smo donekle uspeli da se naviknemo, i više se nalazimo u situaciji očekivanja prijateljskog susreta nego osvežavajućee estetičkog doživljaja

162