RTV Teorija i praksa

Ne upuštajući se u podrobniju karakteristiku pojedinačnih slojeva i upućujući zainteresovane na tekst autora, razmislimo (ostajući pri tom u krugu propozicija pomenutog članka) koje će od konstatacija, nastalih iz fenomenološkog shvatanja simbola, otkriti novu perspektivu koja možda više obećava s obzirom na simbolično razumevanje televizijske komunikacije? Pođimo od sažete karakteristike „egzistencijalne” osnove televizijske slike (po Ingardenovom shvatanju) to jest, od tretiranja televizijske pojave kao sistema optičko-akustičkih impulsa, prema kojima subjekat, zauzimajući aktivan stov priziva nekako slike konkretnih objekata , koristeći pri tom dodatne informacije i tretirajući te slike kao specifično kopiranje poznatih elemenata stvarnosti Ova zakonitost, o kojoj se (naravno, u kontekstu drugog načina shvatanja) mnogo raspravljalo u radovima koji prihvataju kategoriju reprodukcije kao nadređenu, daje predstavu o vernosti televizije prema materijalnoj stvarnosti i istovremeno jasno pokazuje osećanje autentizma i „objektivnosti” relacija o toku registrovanih događaja. Nismo li, oslanjajući se na semantičko „ovde i sada”, ipak žrtva hipnotičke sugestije televizije? Ne poričem da „učešće” u realnom toku događaja - mogućnost njihovog registrovanja, pa čak i uticanja na njihov tok - postaje važan argument, ali ne povlači li to za sobom razumevanje u pogrešnom pravcu? Dakle, vratimo se i pođimo ab ovo - to jest, od egzistencijalne osnove televizije (koju ćemo, zbog stvorenih „navika” gledalaca, porediti s filmom) Ovde pažnju zaslužuju tri sledeće okolnosti; 1) redukovana (u poređenju s filmom) emisija svetlosnih signala u televiziji; kao što je poznato, filmski kadar omogućuje da se dobije 3 000 do 5 000 svetlosnih tačaka, dok ih televizijski ekran obično sadrži manje od 600; 2) prirodni, povećani kontrast kineskopske televizijske slike, koji proizilazi iz činjenice da se televizijska analizatorska lampa odlikuje mogućnošću povećanja

169