RTV Teorija i praksa

nesumnjivo ispravna, se ona sigurno više odnosi na prethodne nivoe: i S 3 Sada se, dakle, nameće prirodno i značajno pitanje o faktorima koji na neki način provociraju - u slučaju televizijske komunikacije - nastajanje tih, a ne drugih izdvojenih sadržina. I tako, uopšte uzev, njihovo je javljanje determinisano određenim načinom pokazivanja. Znači, postojanje kompleksa faktora, prethodno nazvanih preferiranjem siluete i tendencijom ka redukciji broja elemenata slike, jeste osnova konstituisanja transcendentnih, u odnosu na predstavljeni predmet, odlika prema subjektu repertoara; ova zakonitost ima odlučujući uticaj na simboličko shvatanje televizije. Nepostojanje šireg, sinhronog konteksta, koje je karakteristično za televizijsku sliku, pogoduje izvesnoj individualizaciji u tretiranju predstavljenih objekata i istovremeno predstavlja osnovu specifično televizijske simbolike, koja se ne zasniva na komplikovanim relacijama između elemenata slike (kao što se to dogada u slučaju filma), već na simbolotvornim činovima, orijentisanim upravo na pojedince. Na simboličku prirodu filma ukazivao je Edgar Moren (Edgar Morin) kad je pisao da „svaka filmska predstava nosi (...) u sebi naboj simbolike visokog napona, koji desetostruko pojačava kako osećajnu tako i značenjsku snagu slike”. 22 U osnovi Morenovih razmišljanja nalazimo, s jedne strane, elemente antropološkog razmišljanja („svaka filmska slika je” - piše Moren „simbolička, zato što film sadrži u sebi sva prvobitna bogatstva Ijudskog duha” 2 3), a s druge strane, veoma izraženo opterećenje „gramatičkim” razumevanjem samog filma; autor, na primer, govori o simbolici fragmenta (krupni plan, „ameriken”, komentar, protivkomentar), simbolici pripadnosti (antropološki predmeti, kosmomorfna lica), simbolici analogija (na primer, morski talasi kao ekvivalenat tzv. unutrašnje bure), itd Ne vodeći više računa o tome da li tako formulisani sudovi zaista mogu da budu potvrđeni kad

и E Morin, kino I w\obrazma IBioskop i ntašUl. PIW, Varšava. 1975, str 225

» Isto, str 259

172