RTV Teorija i praksa

(kamera, mikrofon), stvaraju i formiraju. Prenosi aktuelnih zbivanja, sportskih događaja, festivalskih svečanosti, parada i manifestacija, istupanja javnih radnika i sl. ispunjavaju ulogu radija i televizije kao trenutnih izveštača sa lica mesta, medija čija je moć objedinjavanja milionskog auditorija sa jednovremenošću događanja neprevaziđena. U formi pristupa direktnim prenosima radio i televizija se dosta razlikuju. Po Makluanu „radio je produžetak slušanog, visokoverna fotografija likovnog. No, televizija je, iznad svega, produžetak čula dodira koje podrazumeva maksimalno međudelovanje svih čula.” U praksi, televizijski prenosi sa niskom određenošću, potrebom za upotpunjavanjem i slikom koja okupira pažnju, obezbeđuju visok stepen učešća publike a samim tim i širok auditorij. Posedujući „prozor sa pogledom na svet” - sliku, televizija je u stanju da auditoriju omogući osmatranje izbliza, posredno učestvovanje. Radio, iako u određenoj tehničkoj prednosti nad televizijom (pokretljiviji, nevezan za glomazni tehnički aparat i ekipu), uspostavlja tesnu vezu sa događajem, ali ne i sa auditorijem, јег mu se ostavlja manji prostor za samodelovanje, posredno lično učestvovanje (to se, pre svega, odnosi na radio-prenose u kojima je, usled neprestanog mešanja reportera, mogućnost samopredstavljanja svedena na minimum). Direktan televizijski prenos omogućava da se načini čitav dramski zaplet od događaja koji se prenosi Uzmimo za primer direktan televizijski prenos neke utakmice. Od borbe iz širokog plana televizijska kamera, hvatajući i igrače, dramski obrađuje i odnose celih timova i pojedinaca unutar timova, njihove duele i sukobe, te na momente izgleda kao da je slika gotovo nezavisna od samog događaja Ovakvo posmatranje moglo bi navesti na razmišljanje da se u ovim i sličnim situacijama

186