RTV Teorija i praksa

se koliko su reči oglasila Kolonjina „velika usta”: „dažd od reči, bogatih, teških, Ijutitih, smelih, Ijubaznih, slatkih, zanosnih reči.” I to na italijanskom, turskom, novogrčkom, francuskom, latinskom i ilirskom jeziku. Pa duboki i tamni glas tumača Davne koji prenosi vesti; izraziti „jezik raje”; i Španski kakav se više ni u Španiji ne govori; reči vezira Mehmed-paše izlaze kroz „stalni osmeh”; teški glagoli Divana, „važne odluke i smrtne presude”; pa kajmakanova uteha: „Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo”; „molitveni gias” Ibrahim-paše kao da je u „unutarnjem dijalogu”; pa zvuk neiskazanih reči koje guše Atijasov uzaludni pokušaj da izrazi svoju muku; i uzvik „vegetalne” Jelke, „odjednom promukao od strasti i ganuća” - „Nemoj, nemoj!”; zastrašujuće, odsečne naredbe Ali-paše... Kakva podrhtavajuća mreža ijudskih glasina razapeta od beskrajne govorljivosti Kolonjine (tog čoveka čista srca ~ali bez korena i ravnoteže”), do „nemuštog mumlanja” gluvonemog baštovana Munđare koji „večno pognut, mrvi rukama zemlju”... Nema kraja nabrajanju raznovrsnosti ijudskog govora... Pa iznenadni šapat čaršije i zaglušna lupa, njen „ritualni pokret”; „klepet ćepenaka i mukla jeka vrata i mandala na magazama”. Zatvorila se čaršija! Divlja dozivanja i zaglušna jeka, „napad skupnog ludila”, bes i dreka ~dve do tri stotine grla”; krkljanje ijudi davljenih konopcima zagušeno uzvicima zatalasane gomile koja se, u dreki i smehu, tiska oko mučilišta; dvadeset i jedan ispaljen top kao poruka o padu Beograda; topot konja; pucanje biča; izbijanje sahat-kule; halakanje i cika ostrvljenih konjanika; vika telala; jezivi šum „krvavog karnevala”; zvuci „potpune anarhije”... Gotovo svaki dan neki novi zvuk dodirne bubne opne.

52